OTVORENO PISMO GRADSKOJ UPRAVI ROŽAJE

0
1149

Ponijesmo Rožaje u svojim srcima u daleke i hladne krajeve dunjaluka.
Ponijesmo duh skromnosti, toplinu ognjišta, ljepotu naše plemenite vjere, kako bi nas to blago u sebičnoj tuđini sačuvalo da i mi ne postanemo hladnih srca.

Sve što doživljavamo u svijetu hiljadama kilometara daleko od naših bajkovitih Rožaja,
izliječiće već prvi pejzaž voljenog gradića ukrašenog snijegom i nurom iz časnih rožajskih domova. Domova u kojima se veliča Uzvišeni Gospodar.

No, ima jedna tuga koju ćemo donijeti sa sobom. Nemamo je gdje niti kome ostaviti. Jer, tuga za palestinskim bratom tuga je i za našom sinijom.
Neko nas želi prevariti da smo mi različiti svjetovi. A mi… Od istog Gospodara robovi. Od iste krvi postali, istom žilom spojeni. Za isti Džennet živimo.

U ono vrijeme kad naš narod postrada u Bosni i na Kosovu, ‘90-ih godina, raširili smo ruke da prigrlimo i udomimo naše izbjegle. Rožajske suze u jednom su ibriku tada bile sa suzama roditelja koji su izgubili svoje najveće blago – svoju voljenu i nedužnu djecu. Međutim, saosjećali smo i sa svim žrtvama općenito jer takvo je rožajsko srce. Široko kao univerzum.

Prolaziše potom decenije i doniješe novo doba, nova stradanja, nove suze Muslimana.
Danas, ne tako blizu nas, a zapravo nikad bliže – u našoj Svetoj zemlji, nižu se bolne suze majki. Njihov plač nas doziva, poziva da ne zaboravimo da smo jedno biće. Svaki jecaj tužne majke prolomi se nebom, dodirne srca muslimana ma gdje živjeli i iskušenja nam se stope u jedno.

Bol za mojim djetetom, mojim Suhejlom, obilježio je moju dušu. On mi je rana koju samo Uzvišeni Gospodar može razumjeti. Saburim i ne gubim nadu u našu vječnu radost u Džennetu. Ali, nema dana u kojem se može skriti od te tuge niti noći koja je posve rahat.
Pišem ovo iz kože insana koji poznaje bol roditeljski.

I stoga, kao čovjek, kao Vaš brat, apelujem da se odlože svi derneci: kako ovi najavljeni ‘Rožajski akšam’ tako i oni “novogodišnji” jer još nije prestao plač muslimana u Gazi.
I ponovo apelujem na naše ljude u domovini i u dijaspori da se uzdrže od pjesme i igre.

Pokažimo da imamo u sebi insanijeta, osjećaja za svoju braću, posvjedočimo Islam, zadivimo dunjaluk svojom odvažnošću.
Ne izdajmo nepokolebljive karaktere naših predaka koji su nam zapovjedili da nikad ne pravimo kompromis sa prolaznošću.

Žrtvujmo svoju udobnost, bacimo pod noge običaje koji nisu islamski. U svakoj prilici, a posebno u ovoj kada se proliva naša krv.

Kada bi braća iz Gaze mogla sebi dopustiti luksuz da dođu i vide kako se odnosimo prema njihovom iskušenju, naši bi obrazi pred njima izgorjeli od stida.

Dunjaluk je kratkog vijeka, baš kao i udobnost.
Palestinskoj braći dat je teret i iskušenje spram njihovog imana.
A mi…za sad kušani samo nedavnim poplavama. Poplavama kao upozorenjima. Manje boli mač opomene od mača insana.
Ne zaboravimo da i naša djeca mogu plakati kao palestinska.

Stoga, neka naša prsa odašilju dove a djela saosjećanje, da bi nam Allah milost ukazao.

Haris Kalač

Ostavi odogvor

Please enter your comment!
Please enter your name here