Te 1994. godine u metropoli njemačke bavarske republike nastao je džemat Fedžr kao nužna potreba Bošnjaka za očuvanjem svog vjerskog i nacionalnog identiteta. Od tada pa do današnjeg dana kroz razne aktivnosti članovi džemata promoviraju ljepotu suživota sa svim dobronamjernim ljudima. Mladi su najbolji reprezenti i pokretači pozitivnih promjena u društvu. Od prvog dana velika su snaga ovog džemata. Međutim, zahvalu što su tako složni i jedinstveni duguju ponajviše svom Izet ef. Bibiću koji ih je, još kad su mnogi od njih djeca bili, učio o vjeri. U džamiju se moralo ići bez obzira na obaveze. Samo tako, svjedoče sad zreli ljudi, uspjeli su sačuvati žervicu vjere u svojim prsima.
“Mnogo su tu bitni roditelji koji te nekada i tjeraju da ideš u džamiju, ali i naš efendija. Sa Izet ef. Bibićem smo imali odnos kao da nam je brat. On nam jeste oduvijek bio autoritet, ali je on bio moj brat. Ja ga nisam viđao samo u odijelom, samo u ahmediju i džube, ja sam ga viđao i u trenerci kada bismo išli na fudbal, na kuglanje. Jako je to bilo bitno da smo povezani, da imamo zajednički interes, onda i sama predavanja, kroz zajedničke namaze u Ramazanu, druženja, iftare – mnogo je bitno da se družimo opušteno. Gdje god ima truda tu će biti i rezultata, ako se osloniš na Allaha. Ovdje ima mnogo mogućnosti da se ide u razne pravce. Mora se sjesti i učiti, kao i svugdje. Ali ja mislim da idalje ako jedan Njemac da 100 posto od sebe, mi moramo dati 150 posto da bismo mogli nešto uspjeti, jer oni gledaju na nas malo oštrije. Bez truda nema ništa. Moramo se truditi”, ističe Ahmed Šaćirović.
Asistent na jednom od minhenskih fakulteta Armin Havić svoj dan ne može zamisliti bez boravka u džematu. Izet efendija je, navodi, pravi autoritet. Lijepom riječju i projektima uspio je okupiti ljude raznih branši i zanimanja, te raznih starosnih dobi. Cilj je jedan, složno i zajedno otrgnuti buduće generacije od procesa asimilacije.
“Ako bih sada krenuo da pričam o samom Izet ef. Bibiću, o njegovim ljudskim, organizacijskim i drugim sposobnostima, trebalo bi mi do iduće manifestacije vremena. Zaista smo ponosni da imamo preko 250 polaznika u mektebu, a nije samo on u pitanju. Tu su brojne aktivnosti vezane za našu omladinu, njihova druženja, jer je jako bitan taj period kada osobe ulaze u taj ozbiljniji život kada traže svoje parove za brak, za život. Ja sam čitav svoj život proveo u BiH, pa i tokom rata. Ovdje sam u Njemačkoj svega nekih pet godina i mogu reći da sam na početku bio stvarno iznenađen i bilo mi je drago da vidim da se radi i da je tolika pažnja na omladini, što i nije baš slučaj u Bosni i Sandžaku”, navodi Armin Havić.
Sljedeći cilj je, navodi Džafer Kamerić, najstručnije bošnjačke kadrove u Minhenu progurati na mjesta činovnika u Gradskoj upravi.
“Mi ovdje imamo dosta omladine koja je uspjela. Došli su svi sa različitih prostora sa Balkana. Ima nas iz Sandžaka, BiH, Kosova. Imamo dosta poznatih stručnjaka i doktora i inžinjera koji su uz svoj rad i trud uspjeli prvo da savladaju Njemački jezik koji je na prvom mjestu da bi se nešto moglo uspjeti ovdje, a onda naravno uz sav taj trud, rad i povezanost ta omladina kroz džemate uspjeli su i imamo hvala Allahu dosta naših ljudi koji su tu uspjeli, imaju dobre pozicije, školovani su i rade i sad je cilj da te naše školovane ljude uvežemo malo i u Gradsku upravu. Nažalost, još uvijek nemamo naših Bošnjaka u Gradskoj upravi, ali to je neki cilj u narednim godinama i na tome radimo”, ističe Džafer Kamerić.
I kako stoji u predajama: “Oni prvi uvijek prvi, oni će Gospodaru biti bliski”. Hadžija Nijazija Nuhambašić jedan je od njih. Od prvog dana pa do danas u prvom je safu. Tako će biti, kaže, sve dok je živ.
“Tada smo počeli u jednu džamiju. Taj se džemat zove “Kubaa mesdžid” i bili smo u podrumu sa njima. Onda smo našli prostorije pod kirijom i sve je tako išlo i hvala Allahu vidite da smo uspjeli toliko da smo kupili prostorije. Proširujemo prostorije i dalje koliko god budemo mogli dok smo živi ovdje mi ćemo nastojati idalje da proširujemo naše prostorije i vakuf da ostavimo našoj djeci, unučadima, te svima onima koji budu ovdje ostali”, kaže Nijazija Nuhambašić.
I zaista, slogom i jedinstvom stijene se mogu pomaći. Ne postoji nemoguće kada je iskrena namjera u onome što radimo. Slika koju nosimo iz džemata Fedžr zauvijek će nas podsjećati na to da sloga kuću gradi i da smo veliki onoliko koliko su velika naša djela.