Bošnjak ili Bosanac – O jednoj lažnoj dilemi

0
1549

Akademik Muhamed Filipović

U vezi sa probnim popisom stanovništva u Bosni i Hercegovini, a na temelju navodnih rezultata nekakvog za javnost nepoznatog probnog popisa, zasnovanog na ograničenom uzorku na javnosti sasvim nedostupnim znanstvenim, demografskim i metodološkim kriterijima, pojavila se i u javni prostor je lansirana jedna veoma signifikantna dilema.

Dilema je derivirana iz tog probnog popisa i kao dilema u izjašnjavanju o nacionalnom identitetu postavljena samo pred Bošnjake. Upravo ta činjenica da se na temelju jedne nauci nepoznate i nedostupne radnje zasnovane na odabiru pitanja u kojem nauka i javnost nisu imale mogućnost da se izjasne, izaziva tako dalekosežne dileme i izaziva sumnje u tu probu, kao i u konačne namjere organizatora i provoditelja ovog popisa. Naime, nije poznato kako su oni našli da je moguća samo dilema između izbora identifikacije Bošnjak i Bosanac i kako nije moguća takva dilema između naznake Srbin ili Hrvat i Bosanac. Naime, zbog čega je bilo potrebno uvoditi i paralelno postavljati nacionalne i državne identifikacije i zbog čega se iz imena države, koje je Bosna i Hercegovina, izvodi samo identifikacija Bosanac. Ako su nacionalne identifikacije izvođene iz ustavnog stanja, tada je jasno da iz sadašnjeg ustavnog stanja u našoj zemlji nije bilo uopće moguće postaviti paralelu između identifikacije Bošnjak i Bosanac, jer važeći ustav našu državu definira kao državu tri ravnopravna naroda čija su imena Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Zbog toga je postavljanje paralele između nacionalnog i teritorijalnog, i to nepotpunog i regionalnog imena, i nuđenje solucije izjašnjavanja koja nema osnova u ustavnom stanju nacionalnih odnosa, a implicira posljedice i direktno se odnosi na to stanje jer određuje nacionalni sastav stanovništva, sasvim neprihvatljivo i upozorava na postojanje zadnjih namjera ideologa i provoditelja ovog popisa.  Ono što potencira sumnje u namjere popisivača je činjenica da se ponovno, nakon teške historije koja stoji iza nacionalnog identificiranja Bošnjaka, ponovno vraćamo, kada se tiče njihovog nacionalnog imena i sadržaja njihovog identiteta, na stanje prije konačnog priznavanja i vraćanja Bošnjacima njihovog originalnog historijskog i nacionalnog imena koje im je dugo vremena zabranjivano zbog interesa drugih zemalja i naroda vezanih za sudbinu Bosne i Hercegovine. To se tiče, prije svega, onog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine koje je tokom proteklog vijeka bilo izloženo mnogobrojnim sličnim i odreda lažnim dilemama i solucijama o njegovom nacionalnom identitetu. Radilo se o brojnim pokušajima da se dobiju rezultati koji će lažno prikazati identitet velikog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine i tako iz broja političkih i historijskih naroda u njoj eliminirati narod sa historijski jasno definiranim nacionalnim identitetom, što ga lišava ne samo nacionalnog nego i političkog identiteta, čime se na bitan način ograničavaju i njegova historijska, politička i sva ostala ljudska prava. Veza nacionalnog identiteta i političkih prava je notorna i sadržaj je cijele europske novije historije u kojoj se nacionalni identitet ostvaruje samo i isključivo putem političke emancipacije samoidentificiranih naroda od feudalne zavisnosti (Enciente regime) i stvaranje društva utemeljenog na individualnim slobodama, gdje država stvara naciju, dok je u našem slučaju i definiciji našeg državnog identiteta obrnut slučaj, tj. tri nacije stvaraju državu. Bosna i Hercegovina je obnovljena kao država nakon pola milenija njene suspenzije kao države, kada je postojala samo kao Ejalet Osmanskog carstva, i to kao Republika tri naroda: Srba, Hrvata i Muslimana, koji su po prvi put nakon 1906. godine u tom kontekstu pomenuti kao narod pod svojim vjerskim imenom. I ovo ime bošnjačkog naroda je bilo u funkciji faktičkog osporavanja nacionalnog identiteta Bošnjaka koji ni pod tim imenom nisu mogli funkcionirati kao narod u političkom smislu i nisu mogli osnivati nikakve osim vjerskih institucija za osiguranje svog nacionalnog identiteta i opastanka kao nacije. Stoga je jasno da onaj narod koji ne može da ostvari svoju nacionalnu identifikaciju unutar date države ostaje izvan historije i mogućnosti da političkim sredstvima, kao osnovnim sredstvima javnog djelovanja u građanskim društvima, utiče na svoj položaj i prava i državi. Takvi narodi su izloženi asimilacijama ili nestancima, kao što se u Francuskoj npr. dogodilo sa Bretoncima, Provansalcima, Alzašanima i sl. etničkim grupama, ili u Srbiji sa Vlasima ili Cincarima koji su bili asimilirani u Francuze ili u Srbe snagom djelovanja francuske i srpske države. Jedna od zakonitosti konstitucije svih modernih građanskih država sastojala se u tome da se kroz nacionalnu konstituciju ostvarivala i državna konstitucija, kao i obratno, državna konstitucija je bila snažan instrument nacionalne konstitucije. Negdje je država stvarala naciju, a primjer tog stvaranja nacije je francuska nacija, dok je primjer obratnog procesa, tj. procesa u kojem već formirane i identificirane nacije stvaraju državu, nastanak moderne Srbije ili obnova države Bosne i Hercegovine. Zbog toga je odvajanje ili suprotstavljanje državne i nacionalne konstitucije, a pogotovo stavovi kakvi su se kod nekih naših tobožnjih intelektualaca i modernih mislilaca mogli čuti, da bi nacionalna identifikacija mogla ugrožavati mogućnost konstitucije građanske države u našoj zemlji i da bi takvu državu omogućavalo izjašnjavanje za državno ime kao nacionalno ime, u smislu naučne istine puka besmislica, ili u još gorem smislu, jedna politička i ideološka smicalica i falsifikat naše historije. Upravo ta zakonitost moderne historije najbolje se može sagledati na historiji bošnjačkog naroda koji je zbog osporavanja njegove nacionalne identifikacije držan cijelo jedno stoljeće izvan političke identifikacije i historije, dok je osporavanje konstitucije njegove nacionalne države bilo instrument negacije postojanja tog naroda uopće. U odsustvu obje ove paralelne i uzajamno vezane forme  identifikacije naš je narod bio samo jedna podređena masa koja je stranim i antibosanskim vladajućim politikama i snagama služila kao legitimacija za njihovu vladavinu, a sudbina našeg naroda bila je da na ovakav način, tj. asimilacionim putem, ili onakav način, a to znači nasilnim putem, nestane iz historije. Ova perfidna i bezočna igra sa nacionalnim identitetom Bošnjaka bila je tako obimna, sramna, a često i besramna da se svakom normalnom čovjeku mora u glavi zavrtjeti od količine ponuđenih mu rješenja za njegovu identifikaciju, a suština svakog od tih rješenja bila je, a to je konstanta svih tih ponuda, da se na svaki način izbjegne i onemogući da se to stanovništvo izjasni, ili da dobije čak i samu mogućnost izjašnjavanja, u skladu sa svojom historijom, sa historijskim, političkim, kulturnim i državnim pravima koja mu pripadaju na temelju njegovog stvarnog i autentičnog identiteta koji je bio nesumnjivo i već četiri prethodna stoljeća samo bošnjački. Tako su mu nuđene mogućnosti da umjesto bošnjački postane ilirski narod, potom jugoslovenski, zatim da se opredijeli kao srpski ili hrvatski narod islamske vjere, a onda mu je nuđena i solucija definicije neopredijeljenog dijela stanovništva koji može izabrati dvije od historijski i politički privilegiranih nacionalnih identifikacija, tj. srpsku ili hrvatsku, ili da ostane jugoslovenski neopredijeljeni narod, odnosno narod bez sopstvene nacionalne identifikacije i da istu dobije jedino putem provizorne historijske tvorevine kakvu je predstavljala Jugoslavija kao država stvorena na nesporazumima, a ne sporazumima. Najzad je imao mogućnost da se izjasni kao narod etničkih muslimana, a kao vrhunac cijele te igre sa jednim narodom koji je u narodnom, tj. sociokulturnom i historijskom smislu i nacionalnom ili političkom smislu, bio u XIX vijeku najzreliji od svih ostalih naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, ponuđeno mu je da postane narod muslimana u smislu nacije. Tako je taj narod, koji je u kulturnom, socijalnom, ekonomskom i političkom smislu sasvim sazrio tokom XVIII vijeka, a u XIX vijeku ispoljio i svoju jasnu političku i državotvornu zrelost, tj. želju da stvori svoju autonomnu pokrajinu unutar Osmanskog carstva, što je bio najviši cilj svih ostalih pobunjenih naroda na Balkanu, bio onemogućen da svoju nacionalnu identifikaciju i razvijeno bosansko društvo koje je imalo sve društvene slojeve kao i bilo koji drugi europski narod XIX vijeka, potpuno razvije i da svoj identitet ugradi u koncept svoje države, koju je želio stvarati ne protiv drugih naroda na tlu njegove zemlje, kao što je to bio slučaj sa svim ostalim narodima Balkana, nego sa svim ostalim stanovnicima Bosne kojima je ostavljeno pravo i mogućnost da sami definiraju svoj identitet. Taj je narod sistematski tjeran da usvoji jedno od ponuđenih mu imena kao svoju identifikacionu oznaku i da se time odrekne svog originalnog identiteta i svojih historijskih prava u odnosu na svoju zemlju, koja je tako ostajala samo Srbima i Hrvatima kao jedinim identificiranim i politički realiziranim narodima na njenom prostoru. Nikada i nikako, za stotinu godina ove perfidne igre sa jednim bosanskim narodom i to onim koji je bio najbrojniji i najzaslužniji za njeno održanje, nije Bošnjacima bilo ponuđeno da sami definiraju i izaberu svoje nacionalno ime, tj. da ostanu narod Bošnjaka, što su oni oduvijek bili i što je njihovo pravo originalno historijsko i nacionalno ime. To je ime onih ljudi koje su svi prepoznavali kao Bošnjake, onog naroda kojeg su Osmanlije odmah po dolasku registrirali kao jedinstveni bosanski narod i dali mu ime Bošnjaci, a od tada su to bili i ostali oni stanovnici Bosne koji su ostali vjerni svojoj zemlji, njenom imenu i nisu tražili drugo ime izvan svoje zemlje, njenog imena i državne tradicije da bi sebe nacionalno identificirali. Međutim, sila kojom su kao osnovnim razlogom i argumentom rješavana pitanja odnosa među narodima i zemljama na Balkanu nije Bošnjacima dozvoljavala ne samo da osnuju svoju državu, kao što je to bilo dozvoljeno, pomognuto i legalizirano svim ostalim historijskim narodima na balkanskom prostoru, nego im je to ime bilo zabranjeno i stavljeno van opticaja u svim njegovim varijantama, čak i kao ime njihovog jezika, kada je svim stanovnicima Bosne bilo nametnuto srpskohrvatsko ime njihovog jezika, čime su oni stavljani u identifikaciono polje najbitnijih dokaza o njihovom navodnom  srpskom  ili hrvatskom identitetu. Ta zabrana, koja je nastala početkom XX vijeka, bila je konačno ukinuta tek specijalnom Rezolucijom Sabora Bošnjaka u jesen 1993. godine, kada su oni odlučili da sebi vrate svoje pravo historijsko, narodno i nacionalno ime.  Dobro je poznato da su se oni cijelo vrijeme, od početka antiosmanskih ustanaka na balkanskom prostoru, borili za svoje ime i svoju zemlju, čak i ustankom protiv Osmanske imperije zahtijevajući od nje da njihovoj zemlji i njima prizna pravo nacionalnog individualiteta i državnopravne autonomije kakvo je već tada priznala i Srbima, i Grcima i drugim nekim narodima koji su živjeli na tlu Osmanske države. Umjesto da njihov ustanak bude pomognut od kršćanskih država Europe, oni su bili protivno njihovoj volji podvrgnuti stranoj vlasti, ovaj put austrougarskoj, da bi se njihova kalvarija nastavila za narednih četrdeset godina trajanja te vlasti. Međutim, ni očekivani pad Austrougarske i oslobođenje naroda koje je ona pokorila nije bilo dovoljno da Bošnjaci budu priznati kao narod i sve zajedničke južnoslovenske države od tada do pada te historijske tvorevine bile su bazirane na nepriznavanju nacionalnih prava i identiteta Bošnjaka. Najviši domet njihove borbe za ta prava došao je 1971. godine kada su ih, na kraju krajeva, morali priznati, ali ovog puta pod nepostojećim i stigmatičnim imenom Muslimani, što je bio višestruki falsifikat i njihovog identieta i njihove historije, ali i historije bosanske države. Naime, ime musliman pripada svim vjernicima islamske vjere i ne može biti nacionalno ime, dok je ono već tada nosilo određenu stigmatizaciju zbog antiislamske politike zapadnog svijeta, posebno povodom sukoba Izraela i Arapa. Tako je ostalo da se ova nametnuta ponižavajuća situacija za narod Bošnjaka promjeni tek sa raspadom Jugoslavije, kada je rat protiv Bošnjaka i za uništenje bosanske države pokazao da je smisao cijele nacionalne srpske i hrvatske politike, pa i njihovo ponašanje prema bošnjačkom nacionalnom identitetu, bilo dio politike uništavanja Bosne kao države, a da je konzekventno tome bilo nužno fizički uništiti, ili svesti na minimalan broj, istinske nosioce državotvornosti Bosne i Hercegovine, tj. Bošnjake. Rat je skinuo mnoge maske, pa i masku koja je onemogućavala afirmaciju bošnjačkog identiteta i bila jedan od bitnih instrumenata borbe za uništenje Bosne i Hercegovine kao države. Kada je propao pokušaj direktne eliminacije Bošnjaka kao faktora sudbine i historije Bosne i Hercegovine, nalaze se novi načini osporavanja i suspenzija njihovog značaja i uloge i to je pravo kao naroda Bošnjaka koji vrši nacionalnu konstitutivnu funkciju u državi Bosni i Hercegovini upravo tako što se identificira kao poseban i to bitan narod naše domovine Bošnjaci. Suština bošnjačkog identiteta je u tome što on ne osporava ni jedan drugi historijski identitet i ne ponaša se kao Srbi i Hrvati koji su Bošnjacima osporavali njihov historijski identitet, nego je otvoren i upravo tim svojim stavom on gradi Bosnu i Hercegovinu kao multilateralnu zemlju i državu. Stoga bi redukcija tog identiteta bila fatalna za postojanje Bosne i Hercegovine kao države. Mi nikako ne smijemo zaboraviti da su rušenje Bosne i Hercegovine kao države u svom programu imali i srpski i hrvatski nacionalizam i da su taj program pokušali ostvariti na krvav način. Bošnjaci su bili glavna prepreka ostvarenju tih ciljeva i njihova eliminacija, ili dovođenje u pitanje legitimiteta njihovog bošnjačkog identiteta mora se razumjeti kao obnova stare igre i pokušaj da se novim pseudonaučnim i politikantskim metodama historija u Bosni i Hercegovini vrati jedan vijek unazad.

U vezi sa ovim što je rečeno postavljaju se tri pitanja:

Prvo od njih je pitanje o tome ko je i zbog kojih razloga, sa kakvim interesima i argumentima tako dugo osporavao i onemogućavao Bošnjacima pravo identifikacije i afirmacije njihovog pravog historijskog narodnog i nacionalnog identiteta i imena?

Drugo pitanje koje traži odgovor je kako su se u odnosu na to ponašali sami Bošnjaci i posebno njihovi politički i intelektualni prvaci?

U zavisnosti od odgovora na ta dva pitanja možemo postaviti i treće pitanje koje se tiče razloga i ciljeva zbog kojih se sve te dileme oko nacionalnog identiteta i imena našeg naroda sada opet obnavljaju i sa kakvim se to ciljevima čini.

Kada se radi o odgovoru na prvo pitanje onda moramo konstatirati da su naša prava na nacionalno-političku identifikaciju i na državu osporavali svi koji su u dosadašnjoj historiji vladanja na našim prostorima imali mogućnost da utječu na zbivanja. Bile su to Osmanska imperija, europske kršćanske države, susjedne zemlje koje su u tokom XIX vijeka stupile na put nacionalno-političke emancipacije i imale osvajačke političke, ekonomske i kulturne interese u našoj zemlji.

Osmanska imperija je našu zemlju i nas Bošnjake smatrala značajnim faktorom sopstvene sigurnosti i stabilnosti, jer je Bosna bila mostobran imperije prema zapadnom kršćanskom svijetu zbog čega nije željela da izgubi kontrolu nad našom teritorijom, pogotovo jer je znala da smo mi Bošnjaci, odnosno naša teritorijalna narodna vojska, kroz dva prethodna vijeka, zapravo od Velikog bečkog rata naovamo, bili glavna snaga obrane zapadne granice Osmanskog carstva.

Ni austrougarska vladavina nije bila ništa bolja u odnosu na Bošnjake. Poznato je da su Bošnjaci smatrali da ni Osmansko carstvo, niti bilo kakav međunarodni forum, nemaju pravo da raspolažu njihovom zemljom i dodjeljuju je na upravu stranim silama, kada su se sami Bošnjaci jasno izjasnili protiv svake strane sile, prvo protiv daljnje vladavine osmanske vlasti, a potom i austrougarske. Oni su branili svoju zemlju i protiv jednih i protiv drugih i u toj borbi dali velike žrtve i bili zbog toga trostruko kažnjeni. Mnogi su pobijeni u toku okupacione kampanje protiv njihove zemlje. Drugi, i to također mnogobrojni, bili su kažnjavani smrtnom kaznom i progonom nakon što je dovršena okupacija, jer su učestvovali i pomagali obranu domovine, a dodatna kazna za obje ove grupe bila je i oduzimanje zemlje. Treći vid kažnjavanja sastojao se u oduzimanju zemlje prilikom uvođenja europskog katastra, jer su toj kazni podlijegali svi koji nisu mogli pokazati tapije na zemlje koje su držali u posjedu vjekovima. Najtežoj kazni podlijegali su oni koji su zbog ukupne novonastale situacije bili primorani da se odsele iz okupirane Bosne na teritorij Osmanske carevine, tako da je Bosna tada izgubila gotovo trećinu svog bošnjačkog stanovništva koje se nikada više u nju nije vratilo. Austrijanci su taj manjak stanovništva nadoknadili obimnim uvozom katoličkog stanovništva iz svih zemalja carstva. Ništa bolje nisu Bošnjaci prošli ni nakon stvaranja prve zajedničke države Južnih Slovena, tzv. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Samo ime te države pokazuje da njeni stvaraoci nisu smatrali Bošnjake uopće i posebno slovenskim narodom i izbacili su ih iz svakog političkog računa. Oni su bili podvrgnuti svakojakim pritiscima i trpljeni su onoliko koliko su interesi vlasti to tražili i ukoliko su bili nužni kao svojevrsni jezičak na vagi u međusobnim sukobima nosilaca vlasti. Na sreću su ti sukobi bili stalni, pa je bilo moguće razviti strategiju opstanka na toj igri, tj. lavirati između Srba i Hrvata i stvarati taktičke sporazume o međusobnoj  pomoći u cilju pukog fizičkog održanja. Takva taktika je na koncu iscrpila svoje mogućnosti onog momenta kada su Srbi i Hrvati našli svoj dogovor na račun Bosne i Hercegovine ignorirajući Bošnjake kao faktor u političkim i statističkim računima oko podjele njihove teritorije. Integristički srpski i hrvatski stav prema Bosni uz ignoriranje, ili potpuno negiranje postojanja Bošnjaka, konačno je nastao u vrijeme stvaranja NDH i planiranja Mihajlovićeve i Moljevićeve Srbije jer u obje ove države više uopće nije bilo Bošnjaka, svi su dekretom postali Hrvati ili Srbi, a u slučaju da to nisu željeli slijedila je eksterminacija. Oni su trebali nastati nakon Drugog svjetskog rata, a u planovima svih stvaralaca novih država nakon rata Bošnjaci su tretirani kao budući Srbi ili Hrvati, naravno, ako prežive obimne mjere eksterminacije ili se ne isele. Da su Bošnjaci čak i za komuniste bili taktički faktor, jer je njihovo pristajanje uz NOP bilo odlučujući moment za obnovu i konačnu pobjedu tog pokreta u unutrašnjim zbivanjima u zemlji i osobito u Bosni i Hercegovini, da su oni tretirani kao politički faktor samo do ostvarenja ciljeva pokreta, a to je zadobivanje vlasti, pokazuje njihova sudbina nakon pobjede nad fašizmom. U konstituciji nove federativne države oni su bili izgubljeni u općenitoj i apstraktnoj formuli o Bosni i Hercegovini koja „nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska“, čije političko značenje u procesu stvaranja države i njenog nacionalnog konstituiranja nije nikada bilo dosljedno provedeno ni na planu bosanske ustavnosti ni na razini zajedničke države. Oni su jednostavno ispušteni i smješteni u čekaonicu historije u kojoj treba da ostanu sve dok se ne opredijele za srpstvo ili za hrvatstvo. Srbi i Hrvati, koji se spominju u toj formuli, bili su priznati kao politički narodi i faktori, a Bošnjaci, kojima ni tada nije bilo priznato njihovo pravo ime niti nacionalno-politički individualitet, bili su taktički moment i uvedeni su u sramnu historiju dilematike, tj. otvorene su im dileme koje nisu podrazumijevale ni historijsku, ni političku, ni nacionalnu istinu o njima i njihovom identitetu, tako da je Bosna i Hercegovina ostala i dalje neodređena država i prostor u kojem žive samo dva priznata i politički definirana naroda (Srbi i Hrvati) i jedna neodređena skupina (bosanski muslimani). Stoga se moralo dogoditi da prvorazredni sadržaj unutrašnje političke borbe u našoj zemlji, tokom cijelog perioda od 1948. do 1971. godine, postane borba za priznavanje našeg nacionalnog identiteta. Ta borba nije uopće bila dovršena 1971. godine, jer su dominirajuće političke snage tog vremena, obilno pomognute i  od strane nekih tadašnjih muslimanskih političara, uspjele da zaustave taj proces priznavajući naš narod pod lažnim, nehistorijskim i sadržajno netačnim imenom Muslimani, a glavni efekt takvog priznavanja sastojao se u činjenici da je to ime odvajalo te ljude od njihove domovine Bosne i Hercegovine i podvodilo ih pod stigmatizam koji ih je obilježavao i predstavljao kao legitiman cilj u općem ratu protiv muslimana u svijetu koji je upravo u to doba bio već poveden. Tako se dogodilo da je tek novi rat, i to otvoreni rat protiv postojanja Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda, koji je otkrio sva lica i naličja antimuslimanske i antibošnjačke politike mnogih nacionalnih navodnih demokratskih građanskih pokreta, svjetske vladajuće elite, ali i naših susjeda, omogućio stvarno dovršenje naše emancipacije i vraćanje našeg naroda na historijsku i političku scenu u svom punom nacionalnom, kulturnom, političkom i državnom kapacitetu pod imenom Bošnjaci. Samo to ime je bilo konačno uspostavljanje jasnog političkog i historijskog programa, tj. postavljanje teze o postojanju originalnog i istoimenog naroda povezanog dubokim historijskim i emotivnim vezama sa svojom domovinom Bosnom i Hercegovinom.  U tom momentu je izgledalo da ciljevi naših neprijatelja neće biti ostvareni ni u odnosu na našu zemlju ni na naš narod, tj. ni na uništenje naše države, ni našeg narodnog imena i njegovog sadržaja. Jasno je iz svega što se zbivalo tokom novije historije, a ta obuhvata period od nastanka europskih modernih država do danas, da su ciljevi zapadnih i istočnih kršćansko-hrišćanskih zemalja, kao i nama susjednih naroda koji su se kao države konstituirale u drugoj polovini XIX vijeka i taj proces, nakon epizode sa stvaranjem zajedničke države, nastojali dovršiti krajem XX vijeka, da se naš nacionalni razvoj i stanje naših historijskih i političkih prava nalazilo pod suspenzijama tih sila i država i da mi svoju historiju, mada smo u nju uložili veliku moralnu i svaku drugu energiju i stotine hiljada ljudskih života i milione prisilnih emigranata, nismo mogli dovršiti, jer to nije odgovaralo interesima zapadnih zemalja, a uz to i novonastalim nacionalnim državama Srba, Hrvata i Crnogoraca, kao naših najbližih susjeda. Ono što je u cijeloj toj stvari bilo tragično jeste i činjenica da to nije odgovaralo ni nekim našim političarima koji su vladali u savezu sa tim antibosanskim i antibošnjačkim snagama i razvijali u našem narodu duh pokornosti i mirenja sa sudbinom, ali pod uvjetima da njegovi predstavnici prosperiraju. Oni su, u kontinuitetu historije njihovih napada na Bosnu, koji su nekada vršeni pod izgovorom borbe protiv neomaniheja, a onda protiv Turaka, nastavili da vode svoju antibosansku politiku, ali sada ne više pod izgovorom uništenja prokletih neomaniheja i Turaka, nego pod izgovorom borbe protiv ostatka prokletih Turaka, odnosno Balija, Muslimana, Agarjana, Nekrsta, ili kako su nas sve nazivali u zadnjih stotinu godina, a nazivali su nas svakakvim osim, naravno, našim pravim nacionalnim i historijskim imenom Bošnjaci. Sada smo čak postali i prijetnja miru u Europi na temelju ničim dokazanih tvrdnji da smo povezani i skloni saradnji sa islamskim terorizmom. Očit, dokazani i kolosalni terorizam i genocidna akcija lokalnih nacionalizama nije za te ideologe istrebljivanja Bošnjaka opasnost za svijet i Europu, ali mi jesmo, jer smo Bošnjaci i uz to još i muslimani i uz to nikada u cijeloj svojoj historiji nismo nikoga ugrožavali, negirali ili mu osporavali sva prava koja smo željeli za sebe same. Da smo to mislili, a kamoli činili, zar bi se kroz petstotina godina vlasti i totalne nadmoći u Bosni uopće održali kršćani, hrišćani i Jevreji, ili bi stvar izgledala onako kako se odigrala u Španiji, Portugalu, Siciliji, Sardiniji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Srbiji, Bugarskoj, Grčkoj i nekim drugim dijelovima Europe koji su bili naseljeni muslimanima i Bošnjacima tokom XVI i XVII vijeka. Upravo ta razlika u postupku i odnosu isključuje svaku pretpostavku o bošnjačkom teroru i nasilju i svjedoči duboku odanost Bošnjaka načelima njihove vjere u kojoj se poštuje stav da su sve vjerske Knjige (Objave) jednake u pravima, a svim pripadnicima tih vjera osiguran mir i uvjeti za život jednaki onima koje uživaju muslimani.

Kad se radi o traženju odgovora na pitanje kakvu su ulogu u tim procesima imali naši istaknuti politički i intelektualni predstavnici, tada se, također, moramo i opet sa tugom i žalošću osvrnuti na ponašanje mnogih naših političara i intelektualaca, osobito ono koje je nastalo nakon zabrane našeg originalnog nacionalnog imena, kada su se oni sami iz slučajnih ili pragmatičnih razloga započeli izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati i time unositi konfuziju u naš narod. U cjelini za sve njih bi mogli konstatirati da su u jednom većem dijelu bili predmet samoobmana ili da su bili  pridobijeni za takvu identifikaciju zbog činjenice da su studirali u Zagrebu ili Beogradu, ili da su ulazili u radikalnije nacionalne pokrete zbog nezadovoljstva sa ponašanjem tadašnjih vodećih ljudi u političkom pokretu našeg naroda. Takve zablude, jer su sva ta izjašnjavanja u konačnici kao teške lične i opće zablude, svakako su manji grijeh od onih koji su se izjašnjavali na način da su birali svoj identitet shodno nekim ličnim ili grupnim interesima, što je bilo znak ne samo moralne nedosljednosti nego i duboke duhovne i konzekventno tome političke korupcije, što je nedopustiv grijeh prema svom narodu. Duhovna korupcija se sastoji i izražava u ponašanju i stavovima kojima se jedan narod i jedna ljudska grupa unaprijed definira kao manje važna, sa manjim pravima i mogućnostima u međusobnim ljudskim odnosima i kada se odnos prema svijetu uspostavlja na ideji da je sve što dobiješ zadovoljavajuće, ali da nije uputno tražiti ono što te izjednačava sa svim ostalim ljudima. Takav stav se danas uopćava i izražava u ponašanju koje polazi od uvjerenja da mi nemamo dovoljno prava, snage i mogućnosti da budemo ono što jesmo i da svoje stvari uređujemo sami, da slijedimo logiku naše historije i običaja, nego da moramo prihvatati strane, prije svega zapadnoeuropske standarde, vrijednosti, kulturu i u cjelosti i način života koji je nastao u tom svijetu, ako želimo biti moderni narod i ako želimo opstati. Takav stav je povinovanje statusu žrtve historije i nužnosti služenja kao normalnog statusa jednog naroda koji nema nikakvog razloga u ideji slobode niti u sopstvenom historijskom iskustvu da se tako ponaša, jer je u historiji stvorio, pokazao i sačuvao brojne opće ljudske vrijednosti i duhovna ostvarenja najvišeg ranga u kulturi, mišljenju i literarnom stvaralaštvu, graditeljstvu, moralnom stavu i odnosu prema drugim i drugačijim narodima i ljudima. Politički adekvat ove moralne korupcije je političko stajalište da nam je sudbina kao narodu unaprijed određena i da nemamo slobodu izbora i moramo pripadati nekom određenom političkom svijetu bez obzira na ukupno iskustvo u odnosima sa tim svijetom i bez obzira na sve našta nas taj svijet može prisiliti da činimo, a što može proturječiti našim osnovnim vjerskim, moralnim i ljudskim interesima i stavovima.

Najzad, dolazimo do srži cijelog ovog pitanja, a to je pitanje ko je i u kakvu svrhu izmislio, konstruirao i lansirao, te ko podržava u javnom diskursu i na razne, čak i mimikrijske načine, ovu lažnu i veoma opasnu dilemu između bosanstva i bošnjaštva koja može da nas vrati za stotinu godina unazad, tj. na novi početak borbe za naš nacionalni identitet.

Prije svega, treba imati na umu da ovaj sadašnji pokušaj vraćanja našeg historijskog razvoja za kojih stotinjak, ili barem za četrdeset i više godina unazad, zasigurno nije nimalo slučajna i izolirana pojava i nije nešto što ne bi bilo dio šire strategije rehabilitacije i obnove nekih historijski prevaziđenih i duboko kompromitiranih ideologija, politika i političkih pokreta. Svi smo mi svjedoci da se danas ulažu veliki ne samo historiografski, ideološki, politički, kulturološki, pa čak i sudski napori u rehabilitaciju ustaškog i četničkog pokreta i njihovih ideologija i politika. Sve se to čini na fonu navodne borbe protiv komunizma i navodnog muslimanskog fašizma, mada je komunizam davno sišao sa historijske scene, a muslimani nikada nisu razvili nikakav pokret koji bi se bazirao na ideji rasne ili nacionalne netrpeljivosti i isključenja pripadnika drugih naroda, vjera, kultura i uvjerenja iz života društva, ali u suštini takvih napora i nije borba protiv komunizma ili fašizma, nego obnova osnovnih stavova i politika takvih pokreta u jednom drugom vidu. Kad se radi o našoj zemlji i našem bošnjačkom narodu takva politika ima za cilj da sačuva i osnaži rezultate fašističke akcije na razbijanju naše države i uništenju našeg bošnjačkog naroda, jer je to osnovni i, nažalost, još uvijek i jedini živi fašizam na našem životnom prostoru i u našoj regiji. Radi se o političkom konceptu u čijoj je srži stav da bošnjačka nacija ne postoji i ne smije postojati, da je ona glavna prepreka ostvarenju navodnih legitimnih ciljeva srpske i hrvatske nacije i stvaranja modernog Balkana koji će svojim odnosom definirati Srbi i Hrvati koji su svojim svađama bili glavni uzrok najvećih tragedija na ovim prostorima i da, shodno tome, Bosna i Hercegovina nema nacionalnu i historijsku supstanciju svog opstanka kao država, jer u njoj žive Srbi i Hrvati koji, kako je rekao jedan hrvatski političar, imaju milenijsku težnju sjedinjenja sa svojom maticom Hrvatskom, dok o srpskoj težnji da ostvare san o srpskoj Bosni i Hercegovini ne treba trošiti riječi, jer je ona na mnoge načine pokazana i dokazana kao smrtonosna ideja i politika i za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake, te da nakon svega preostaje samo jedna unutarnje podijeljena, nehomogena i nesupstancijalna ljudska grupa koja nema historijsku dimenziju postojanja, jer nije stvorila ništa značajno u historiji, kako to stalno već stotinu godina ponavljaju mnogi, pa i najveći srpski i hrvatski političari, literati i ideolozi. Nažalost, opet se moram tako izraziti, čak i neki muslimanski, nikako bošnjački, pseudonaučnici i politički službenici navedenih politika, kako se može vidjeti, opet i nanovo su angažirani na obnovi i realizaciji tih ideja i politika. Oni su duboko zabrinuti za građansku budućnost naše države ukoliko mi budemo nacionalno identificirali sebe i svoje postojanje vezali za nacionalno ime. Pored očitog defetizma takvih mišljenja, vidi se u njima i laž ili neznanje, svejedno, jer je apsolutno netačno da je bilo koja nacionalna identifikacija u bilo kojoj mjeri i na bilo kakav način suprotna odnosima građanskog društva. Naprotiv, cijela historija Europe govori o tome da je upravo nacionalna konstitucija bitni uvjet nastanka i funkcioniranja građanskog društva u formi nacionalne države. Ali, tu se ne radi o istini i iskustvima novije historije nego o narudžbi koja ima zadatak da nas vrati nanovo u situaciju da se borimo za ono zašta smo dali ogromne žrtve i što smo izborili u sukobu sa novim nacional fašizmima, kako onim srpskim tako i hrvatskim, koji se sada javljaju u mimikrijskoj formi brige za građansku budućnost naše države. Jedni to rade pod vidom nauke, a drugi u okviru političkog pragmatizma i  službe onima koji su ih angažirali na tom poslu. Sve je to jasno kao dan i sve maske spadaju i danas, kao što su spadale i u prošlosti. Maske u uvijek maske ma kako se mijenjale i prilagođavale vremenu.

Naš je zadatak da se, prije svega i ponajviše, oštro i odlučno obračunamo sa takvim tobožnjim naučnicima i pristalicama navodne građanske politike i izgradnje građanskih država bez nacija koje su u svakom naučnom razumijevanju novije historije čovječanstva i posebno u europskoj historiji definirane kao sukus građanske epohe ljudske historije. Bosna nije nikakav kotao u kojem se narodi kuhaju i stvara nacija koja za osnovu jedinstva ima samo interes i mogućnost zadovoljavanja sopstvenih ambicija kod ljudi koji se u njoj javljaju kao individue, a ne kao formirane ljudske zajednice. Dakle, mi moramo poštovati zakone i smisao historije koja je naša historija, ma kako ona bila teška, ali je to naša historija. Pored toga, mi moramo oduzeti pravo svakom na monopol odlučivanja o našoj sudbini i zahtijevati da se poštuju naša volja i interesi koje smo jasno izrazili i formulirali u najtežim trenucima našeg opstanka u konceptu našeg identiteta, za koje smo dali ogromne žrtve. U svim odlučnim momentima naše historije naš je narod uzimao svoju sudbinu u sopstvene ruke i nije priznavao nikome i posebno nikakvim političkim prvacima, tuđim plaćenicima i sličnim kreaturama naviklim na trgovanje sa njegovim interesima da odlučuju o njemu, određujući svojim stavom i ponašanjem mjerila onog što se u njegovo ime može, smije, mora i što se pak ne smije govoriti, tvrditi i odlučivati. Siguran sam da naš narod neće odbaciti najveću tekovinu njegove borbe tokom dvadesetog vijeka, a to je njegovo osvajanje prava na njegovo pravo narodno, nacionalno i historijsko bošnjačko ime i identitet naroda Bošnjaka. Ako nestanu Bošnjaci ili budu svedeni na minornu grupu, nestat će i Bosne i Hercegovine onakve kakvu su je upravo ti Bošnjaci održali do sada, tj. nestat će slobodne, multilateralne i pravedne Bosne i Hercegovine.

Ostavi odogvor

Please enter your comment!
Please enter your name here