REFLEKSIJE BERLINSKOG KONGRESA NA STANJE U NOVOPAZARSKOM SANDŽAKU

0
1288

Muslimanski živalj u Sandžaku bio je, itekako, svjestan činjenice da su Srbija i Crna Gora izizetno zainteresovane za teritoriju Novopazarskog sandžaka kao potencijalnog područja njihovog fizičkog dodira. Godine 2008. godine navršilo se 130 godina od Berlinskog kongresa, najvećeg međunarodnog skupa i 19. stoljeću. Odluke ovog kongresa predstavljale su svojevrstan trijumf nasilja nad malim narodima, a jedna od najvećih žrtava nepravednih odluka velikih sila bio je, svakako, bošnjački narod.  Kao rezultat ustanka srpskog naroda na širokom prostoru od Morače do Une, od Save, Drine i Lima do Jadranskog mora (1875-1878) i srpsko-turskih i srpsko-crnogorskih ratova (1876-1878) bio je priznanje nezavisnosti i teritorijalnog proširenja Srbije i Crne Gore, zatim okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, uloga tampon zone za Novopazarski sandžak i zadržavanje tzv. Stare Srbije (Sandžaka, Kosova i Metohije i Makedonije) pod turskom upravom.

Geopolitički položaj neke geografske jedinice može biti stalan (moreuzi, zemljouzi, strategijska ostrva, saobraćajni čvorovi, tranzitne oblasti) ili privremen, nastao sticajem okolnosti, tj. određenim razgraničenjem ili odnosima snaga obrazovanim na nekakvoj regiji. Novopazarski sandžak 1878-1912 spada u drugu označenu grupu. Protežući se od bosanskih međa do Kosova i razdvajajući Srbiju od Crned Gore, Sandžak je poslije okupacije Bosne i Hercegovine postao tipična tranzitna oblast za austrougarski prodor ka Solunu. Dok je Novopazarski sandžak imao posebnu poziciju u orijentalnoj politici Austro-Ugarske, za Italiju on takvo mjesto nije imao, za razliku od Albanije, koja je i za Italiju i za Dvojnu Monarhiju imala stalno izdvojen položaj. Albanci su od priključenja Novopazarskog sandžaka Kosovskom vilajetu (1877) ovu oblast, u koju su već davno počeli useljavati, počeli smatrati svojim „gornjim“ krajevima ili „gornjom Albanijom“, zajedno sa Kosovom. Sandžaklije Bošnjaci, dotad živeći u sastavu Bosne i Hercegovine, lako su se privikli na novi sklop, jer su u Albancima vidjeli čvrstog muslimanskog partnera protiv širenja kršćanskih država. Sandžački Srbi su time takođe bili bolje privezani za dijelove srpske propagande. Novopazarski sandžak je zanimljiv i kod analize političkih ideja odnosnog vremena. Dunavska Monarhija se 1878. godine zadovoljila okupacijom triju mjesta – garnizona. Godine 1897. planirala je aneksiju cijelog Sandžaka u uslovima dalje dekompozicije Otomanskog carstva u Evropi, dok se 1908. morala definitivno povući pred naraslim snagama balkanskih naroda. Dok nije ojačala, Italija je insistirala na načelu status quo na Balkanu i Sredozemlju, ali je već 1891., na početku svoje imperijalističke ere, tražila kompenzacije za eventualno širenje Austro-Ugarske na Poluostrvu, dok je status quo bila i dalje defanzivna formula protiv zahvatanja jačih imperijalista.

Habzurška monarhija je davno prije otvaranja tzv. Istočnog pitanja 1875. usmjerila svoje poglede ka balkanskim zemljma kao prostoru svoje ekonomske i političke ekspanzije. Kada je, na primjer, nadvojvoda Johan posjetio (1835) Otomansko carstvo i Grčku, smatrao je da je slom sultanove carevine neminovan, pa je predlagao da Dunavska monarhija zauzme Bosnu, Hercegovinu i sjevernu Albaniju. Važnost sjeverne Albanije za Austriju kao protivteže slovenskom širenju pokazao je i memorandum austrougarskog diplomate, viteza fon Lipiča 1877. godine. Poznati austrijski istoričar Jozef Redlih smatra da je neposredno upućivanje Austro-Ugarske na Balkan nastalo na osnovu prijedloga grofa Bojsta 1868., s čime se car složio. Otad austrijski generalštabni oficiri kruže Bosnom i Hercegovinom i Albanijom, graničarski oficiri Srbi i Hrvati dobijaju na cijeni na dvoru, a grof. J. Andraši se trudio na Berlinskom kongresu da se okupacija Bosne i Hercegovine protegne i na Novopazarski sandžak.

Nimalo nije slučajno što se u vrijeme izvršenja odluka Berlinskog kongresa, kada su se u žiži interesovanja našli Novopazarski sandžak i Albanci, ponovo povezivalo pitanje Bosne i sjeverne Albanije. Put iz Bosne za Solun vodio je ili preko Crne Gore i Skadarskog vilajeta ili preko Novopazarskog sandžaka i sjevernog Arnautluka. Kako je u ljeto 1878. godine Crnoj Gori konačno priznata nezavisnost, put preko Sandžaka postao je pogodniji.

Muslimanski živalj u Sandžaku bio je, itekako, svjestan činjenice da su Srbija i Crna Gora izizetno zainteresovane za teritoriju Novopazarskog sandžaka kao potencijalnog područja njihovog fizičkog dodira. Ruski slavjenofili su preko Fedjejeva predlagali oktobra 1877. godine knjazu Nikoli da srpsko-crnogorske trupe najprije zauzmu Novopazarski sandžak, a potom da ratne aktivnosti nastave od Mitrovice duž željezničke pruge u pravcu Soluna. Ruska vlada je javno isticala da to nije njen zvaničan stav, već mišljenje nekih nevladinih organizacija. Zbog toga su sandžački Bošnjaci u saradnji sa Albancima bili veoma aktivni u odbrani svojih krajeva. Naročito se ta aktivnost osjećala na području Novog Pazara, Nove Varoši, Bijelog Polja, Pljevalja i Kolašina. U drugoj fazi rata, kada su januara 1878. godine obnovljene operacije na javorskom sektoru, osmanske snage od 17.000 boraca sačinjavalo je 5.000 Albanaca i Bošnjaka.

Nakon poraza od udružene vojske Pijemonta i Francuske kod Solferina 1859. i od pruske vojske kod Manđente 1866. godine, Austrija će ponovo snažno ojačati svoje pretenzije prema Balkanskom poluostrvu. Činit će to u pravcu Bosne i Hercegovine, Novopazarskog sandžaka, Kosova i Metohije i Makedonije. Zbog toga će ona nerado gledati na ustaničke aktivnosti kršćanskog življa u ovim oblastima, koje su se uglavnom odvijale uz koordinaciju i  direktno ili indirektno učešće Srbije i Crne Gore.  U početku Austrija, a od 1867. Austro-Ugarska, bila je spremna da sa Srbijom i Crnom Gorom dijeli Bosnu i Hercegovinu. Međutim, od kako je iza sebe imala ujedinjenu Njemačku (1870) i poslije Krimskog rata prigušenu Rusiju, njena politika i diplomatija postale su odlučnije. U početku Beč je bosansko-hercegovački ustanak shvatio kao neznatan i bez većeg značaja za Habzburšku monarhiju. Međutim, kada se on proširio iz Hercegovine u Bosansku krajinu, Podrinje i Novopazarski sandžak, iz Beča je odmah stavljeno do znanja: „Mi ne možemo dopustiti da se Bosna prisjedini Srbiji…“ Srpskom predstavniku u Beču je tada rečeno: „Kada bi Srbi zauzeli Bosnu, Austro-Ugarska bi našla načina da im ona ne pripadne…“

Srbija i Crna Gora, angažovane u ustanku s lijeve strane Drine i Lima, sredinom 1876. godine stupile su u rat protiv Turske, koji su vodile uz podršku Rusije, odnosno u okviru rusko-turskog rata (1877-1878). Pri tom je ratni cilj Rusije bio rizičan – prodor do Bosfora i Dardanela, što će nepovoljno uticati na njenu ulogu u rješavanju srpsko-crnogorskog pitanja i uopšte Istočnog pitanja na Balkanu.

Ratni cilj Srbije i Crne Gore bio je priključenje  svojim državama teritorija Bosanskog vilajeta i sticanje nezavisnosti. U skladu s tim Srbija je nastojala da sebi prisjedini Bosnu i Staru Srbiju, a Crna Gora je nastojala da proširi svoje zaleđe u Hercegovini, izdejstvuje izlaz na more i zahvati dio Novopazarskog sandžaka, Kosova i Metohije, gdje bi sa Srbijom uspostavila zajedničku granicu i dalju saradnju. Kao zone sadjejstva i ujedno glavni pravac djejstva srpske i crnogorske vojske u ratu sa Turcima 1876. godine bio je usmjeren prema Novopazarskom sandžaku i Kosovu i Metohiji. Međutim, uprkos dogovoru nije ostvarena strateška zamisao o sadjejstvu dvije vojske na dogovorenom pravcu, tako da je cjelokupna vojna aktivnost svedena na djejstvo manjih snaga srpske vojske. Radi se, prije svega, o borbama na pravcu Raška-Novi Pazar i Javor-Kalipolje, gdje je srpska vojska pod komandom genrala Franje Zaha doživjela poraz. Umjesto toga težište rata prebačeno je na druge pravce – srpske vojske prema Nišu i jugu Srbije, a crnogorske prema Hercegovini i Jadranskom moru.

Dva sporazuma vlada Beča i Petrograda su trasirala put budućim događanjima na Balkanu. Tajni usmeni sporazum 08.08.1876. godine u Rajhštatu (u Češkoj) dopuštao je mogućnost da, u slučaju pobjede nad Turskom, Srbija može priključiti neke dijelove Stare Srbije i Bosnu, a Crna Gora Hercegovinu i jednu luku na Jadranskom moru. Istovremeno sporazumom iz Rajhštata Austro-Ugarskoj se daje „mogućnost da anektira Tursku Hrvatsku i neke pogranične dijelove Bosne u skladu sa trasom o kojoj će se postići saglasnost“. Trasa koja se ovdje pominje je Novopazarski sandžak, koji je Habzburškoj monarhiji bio prijeko potreban kako bi preko njega osigurala prodor prema Solunu u fizički razdvojila Srbiju i Crnu Goru. Za uzvrat ovakvih ustupaka Rusija je dobila „mogućnost da  ponovo preuzme dio Besarabije ustupljene Sporazumom iz 1856. godine“.

Sporazum iz Rajhštata sadrži u sebi čitav niz proturječnosti, što je uskoro prevaziđeno  Tajnom konvencijom iz Budempešte između Austro-Ugarske i Rusije od 15. januara 1877. godine u kojoj su se dvije sile „saglasile da ograniče svoje eventualne aneksije na sljedeće teritorije. Car Austrije i kralj Mađarske na Bosnu i Hercegovinu, isključujući dio koji se nalazi između Srbije i Crne Gore (Novopazarski sandžak) u vezi s kojom dvije vlade zadržavaju pravo da se saglase kada dođe  trenutak da se o tome rješava; car Rusije u Evropi na krajeve Besarabije kojima bi se uspostavile stare granice Carstva od prije 1856. godine“. Dvije strane su se dogovorile i da „u slučaju teritorijalnog prekrajanja ili raspada  Otomanskog carstva, uspostavljanje velike kompaktne slovenske ili druge (srpske) države se isključuje; nasuprot tome Bugarska, Albanija i ostatak Rumelije moći će da se konstituišu kao nezavisne države“. Prema njemačkom kancelaru Otu fon Bizmarku „ova konvencija, a ne Berlinski kongres, osnova je Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine“.

Navedeni tajni dogovori Austro-Ugarske i Rusije imat će odlučujući uticaj na Srbiju i Crnu Goru u drugom ratu sa Turskom 1877-1878 godine. Rusija je tada poručila Srbiji da ne preduzima akcije na Drini i prema Bosni i Hercegovini, kako ne bi došlo do intervencije Austro-Ugarske. Srbiju je istovremeno upozorio i Beč da se njegova sfera uticaja pruža do Drine i Lima, kojih Srbija mora da se drži. Osokoljena dogovorima sa Rusijom, Austro-Ugarska će osujetiti i ofanzivu crnogorske vojske u Hercegovini krajem 1877. godine, čiji glavni rezultat je bio zauzimanje Nikšića. On će tada upozoriti knjaza Nikolu Petrovića da se drži „određene linije“. Na prijedlog ruskog cara, Crna Gora će težište svojih operacija prebaciti prema primorju, kada je zaposjela teritoriju od Čanja do Ulcinja sa gradovima Bar i Ulcinj. Međutim, Beču će, uprkos dogovoru sa Rusijom, zasmetati izlazak Crne Gore na more i mogućnost proširenja u Limskoj dolini. Već sredinom februara 1878. knjaz Nikola šalje u Beč vojvodu Božu Petrovića sa ciljem da omekša tvrde stavove Habzburga, ali je pri tom dobijen odgovor da bi Crna Gora naišla na veće razumijevanje ukoliko bi se odrekla pokroviteljstva Rusije i stavila pod zaštitu Austro-Ugarske. Ta cijena, međutim, značila bi pristanak da Austro-Ugarska prosto uguši Crnu Goru u njenim planinama. U drugoj fazi rata Srbija je bila uspješnija zaposjevši Niš, Pirot i Vranje.

Autor: Esad Rahić

Ostavi odogvor

Please enter your comment!
Please enter your name here