Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Ovaj tekst je posvećen Hivzu Dupljaku, bošnjačkom muhadžiru iz Istanbula u Turskoj. On je posljednji živi svjedok streljanja nedužnih Bošnjaka na Hadžetu u Novom Pazaru od strane komunističkih dželata predvođenih majorom tajne partizanske službe (OZNE) Đorđem Peruničićem. Za amidžu Hivza saznao sam slučajno dok sam novembra mjeseca ove godine boravio u švajcarskom gradu Wetzikonu povodom obilježavanja 20. novembra- „Dana Sandžaka“.
Tada sam sreo gospodina Hanefiju Smajovića koji mi je ispričao da u Istanbulu živi starac po imenu Hanefija Dupljak, veoma važan svjedok ratnih događanja (1941-45) u Novom Pazaru i okolini. Obzirom da se intenzivno bavim tematikom stradanja našeg naroda u posljednjih 110 godina, zatražio sam i dobio od Hanefije telefon familije Hivza Dupljaka. Nakon par dana stupio sam u kontakt sa Hivzovim sinom Šukrijom-Šućom i dogovorio se sa njim da pripremi svog oca za razgovor pred kamerom. Šućo je pristao i već sutra navečer amidža Hivzo je stao pred kameru da odgovara na moja pitanja vezana za događanja u Novom Pazaru i okolini tokom Drugog svjetskog rata.
Naš razgovor je bio veoma spontan i tekao je ovako:
Autor Crnovršanin: Amidža Hivzo, hoćete li se predstaviti našim čitaocima?
Hivzo Dupljak: Rođen sam 1930. godine u selu Vojniću kod Novog Pazara, od oca Šerifa-Šefka i majke Halime. Otac mi je rano umro 1932. godine. Poginuo je nesrećnim slučajem pa me je odgajio amidža Arif. Imao sam brata Hilma i sestru Emiru, a od majke sam imao polubrata koji se zvao isto ko i ja- Hivzo. Žena mi se zvala Selima i sa njom imam jednog sina Šukriju i dvije ćerke: Mahmudu i Veziru.
Autor Crnovršanin: Ko je sve živio u vašem selu Vojniću?
Hivzo Dupljak: U Vojniću je imalo oko 40 muslimanskih i samo 6 pravoslavnih kuća.
Autor Crnovršanin: Sjećate li se koje su to bile muslimanske a koje pravoslavne familije?
Hivzo Dupljak: U Vojniće su živjeli: Kolići, Ćubrovići, Trijebljani, Uručani, Detanci, Latifovići, Gračani, Šusterci, Čajlaci, Gusinci, Rahmanovići, Čelici, Škrijeljani, Nurkovići, Koničani i Rašljani.
Od pravoslavnih familija sjećam se mojih komšija: Ratka Buranovića. On je imao sinove Dragomira, Radomira, Milomira i Tika.
Drugi komšija mi je bio Niko, zaboravio sam mu prezime. On je imao sinove: Velja i Dušana.
Treći komšija se zvao Radivoje Ratković. On je imao sina Živka i ćerku Milu, a Živko je imao sina Vasu.
ČETNIČKI ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA OPŠTINE NOVI PAZAR
Autor Crnovršanin: Sjećate li se događaja u Novom Pazaru iz Drugog svjetskog rata?
Hivzo Dupljak: Sjećam se kad su u aprilu mjesecu 1941. u Pazar ušli Nijemci. Četnici su već u julu mjesecu počeli da pale naša sela i da ubijaju muslimane. Tad su četnici u selu Deževi poklali 19 članova iz familije Tatarević, uglavnom žene i djecu, a neki su pobjegli. Poslije su napali moje selo Vojniće, Debelo brdo, Valuge, Pobrđe i Semenjaču.
Autor Crnovršanin: Sjećate li se kakve su zločine četnici pravili u vašem i u drugim selima oko Novog Pazara?
Hivzo Dupljak: Kad je rat počeo 1941. godine, četnici iz mjesta Raška uhvatili su trgovca Rama Mavrića, amidžu moje žene Selime, i još trojicu muslimana, poveli ih na ćupriju iznad rijeke Ibar, zaklali ih i bacili u rijeku.
Iste godine, u jesen, četnici sa planine Golije, uhvatili su, ovde blizu, kod crkve Đurđevi stubovi Nazifa Gurdijeljca i stavili ga na najgore muke. Živom su mu oči izvadili i jezik presekli, kliještima zube počupali i na kraju zaklali. Sa njim je bio Amir Šusterac ali on je pobjego. Ovaj Amir je bio kolar i imao je kolarsku radnju u Hoćanski sokak na Parice.
U moje selo su 1943. godine, četnici iz sela Kosurića ubili iz puške Meha Trijebljanina, mirnog i poštenog čovjeka koji nikad nikom ništa loše nije uradio. Čujem da mu je njegova familija u Vojniće podigla spomenik na njegov mezar.
HIVZO JE KAO DJEČAK OD 14 GODINA PRISUSTVOVAO STRELJANJU BRANITELJA NOVOG PAZARA: AĆIFA HADŽIAHMETOVIĆA I AHMETA DACE
Autor Crnovršanin: Gdje je bila vaša familija za vrijeme rata?
Hivzo Dupljak: Kad su četnici zapalili Vojniće u sedmom mjesecu 1941.godine, mi smo otišli u Novi Pazar, u naselje Gornji Lug, tamo smo imali još jednu kuću, odmah ispod jaza i Ciganske mahale.
Autor Crnovršanin: Sjećate li se kad su Titovi partizani u januaru 1945. streljali komandanta odbrane Novog Pazara Aćifa efendiju i njegovog zamjenika Ahmeta Dacu?
Hivzo Dupljak: Dobro se sjećam. Imo sam tad 14 godina. Bila je jaka zima kad je, dan prije streljana, dobošar u pazarskoj čaršiji pozvao narod da sutradan dođu u što većem broju i gledaju streljanje narodnih neprijatelja Aćifa efendije i Ahmeta Dace.
Ja sam na Hadžet otišo sa mojim drugom Salihom Čubrovićem, krijući od mojeg amidže Arifa koji me je podnjivio nakon babove smrti 1932. godine.
Aćifa i Ahmeta su iz zatvora na Hadžet doveli vojnici. Vezali su ih lancima otpozadi. Prije nego što su ih streljali pročitali su sa papira zbog čega ih streljaju. Izašo je streljački vod i opalio po njima iz pušaka.
Kad su pali na zemlju, izašo je jedan doktor i jedan partizan. Doktor ih je pregledo da vidi dal su živi, a ovaj partizan ih je puco ljivorom u glavu.
Na Hadžet su bile velike rupe koje su napravili engleski avioni kad su u novembru 1944. bombardovali Nemce. Video sam kako partizani noću prolaze Gornjim Lugom, kroz Bačevski sokak, i kako vode naše ljude ka Hadžetu,na streljanje. Kad bi ih streljali mi smo čuli kako pucaju mašinke. To je trajalo 2-3 mjeseca, svaku noć.“
ZAVRŠETAK RATA (1945), HIVZOV ODLAZAK U VOJSKU (1950)
I TRAJNO ISELJENJE U TURSKU (1957)
Autor Crnovršanin: Kako ste živjeli poslije rata?
Hivzo Dupljak: „Poslije rata vladala je velika neimaština, teško se živelo. Komunisti su od naroda uzimali stoku i žito, nisu ni pitali. Terali su nas da idemo na kuluk. Ja sam krajem 1949. moro da, sa svoja dva vola radim džabe, bez para, dva mjeseca u Blaževo kod Raške. Tamo smo radili put, pričali su da treba da se napravi pruga za voz od Raške do Pazara. Adah, slagali su nas. Napravljen je običan put od Raške do Pazara.
U vojsku sam otišo 1950. godine, u Sarajevo. Odslužio sam je 1952. godine. Tad je bila velika kriza, zamalo je rat izbio oko Trsta u Italiju. Odmah poslije odslužene vojske mobilisali su 3000 rezervista iz Sandžaka. Svi smo čekali u selo Blaževo kod Raške da krenemo da ratujemo sa Talijanima zbog Trsta. Hvala Bogu, ta se kriza završi bez rata.
U to vrijeme Titov zamjenik je bio Aleksandar Ranković. On je potamanio muslimanski narod. Allah jedini zna koliko je protero u Tursku. Njegova policija je uterala veliki strah u narod, zatvarala i prebijala narod. I mi smo morali da tražimo neko ćare, da se spašavamo, pa smo u oktobru 1957. I mi krenuli za Tursku. Od nas Dupljaka iz Vojnića bilo je tad 52 kad smo krenuli vozom za Tursku.
Tamo stigli, nemamo ni kuće ni posla a neznamo ni jezika. Sreća naša te nas je u Istanbul prihvatio Smajo Ukić koji je prije nas došo u Tursku. On nas je držo u početku kod njega dok se nismo snašli Ja sam radio u državno preduzeće na postavljanju tramvajskih pruga u Istanbulu do penzije.
Fala Allahu djeca su mi se sredila i sad se lijepo živi. Ovamo smo uzeli prezime Sandžak, da nas podsjeća na rodni kraj. Poselami mi moje Pazarce i sve tamo.“
Tako se završio razgovor sa našim Hivzom Dupljakom iz Istanbula kojeg zdravlje još uvijek dobro služi iako ima 93 godine. Svoje penzionerske dane provodi u krugu porodice svojeg sina Šukrije, snahe Habibe, unuka Umita i Erhana i praunuke Alise.
Autor ovog teksta se zahvaljuje Šukriji-Šuću Dupljaku na ustupljenim porodičnim fotografijama kao i profesoru Suadu-Bebici Župljaninu na fotografijama sela Vojnića.