Pjesma o Sandžaku

0
959

Obzirom da se bliži jedan od najvećih bošnjačkih blagdana – Dan Sandžaka, naše čitaoce “Pjesmom o Sandžaku” počastio je autor Edis Pačariz.

***************

Otpjevao sam razne pjesme, al’ tebi ću po meraku…
Gdje god idem na te’ mislim, brdoviti moj Sandžaku.
Stalno si mi u mislima i po danu i po mraku,
Kad god da se tebi vraćam, radujem se tvome zraku.
U tebi su hladne zime, ali to je baš milina,
Nigdje nema te mećave ko sa tvojih visokih planina.
Gdje god odem – bilo ljeto, bila zima,
Neka sunce jako sija, al mi fali tvoja klima.
U cijelom ovom svijetu nigdje nema mog Sandžaka,
Tu sam ja odrastao, tu me rodi moja majka.
Gdje god odem, za te’ zebem dok stihove pišem ove,
Nigdje nema boljih ljudi od Petnjice i Akove.
Tu se stvarno dobro živi i u miru tu se spava,
Ako hoćeš dušu da odmoriš samo, brate, otidi do Plava.
Tu sazrije zdravo voće, čak maline, a i dinje,
Tu izvire bistra Vruja, što prolazi kroz Gusinje.
Tu se čuje cvrkut ptica kada rujna zora svane,
Tu je Lim prepun riba što prolazi kroz Berane.
Nigdje nema te radosti gdje se čuje djece graja,
Poštenijih ljudi nema ko što ima iz Rožaja.
Tu su stvarno krsni momci i djevojka svaka fina,
Nigdje nema snažnih ljudi ko što ima iz Tutina.
Tu su zime mnogo hladne, smrzne ti se cijelo lice,
Nigdje nema toplih ljudi ko što ima iz Sjenice.
Tu se pamte hrabri ljudi u vremena dobra stara,
Nigdje nema snalažljivih ko što ima iz Pazara.
Tu su neka meka srca i nijesu ljudi loši,
Nigdje nema dočeknijih kao što su iz Varoši.
Ako hoćeš da uživaš nema stvarno nigdje bolje,
Nigdje nema ljepšeg grada kao što je Prijepolje.
Uz granicu naše Bosne ima ljudi dobrog soja,
Nigdje nema te kulture kao što je iz Priboja.
Tu je magla vrlo često, k’o brda se ona valja,
Nigdje nema takvog sira kao što je iz Pljevalja.
U te ima zdrave hrane u tebi su dunje žute,
U te ima dobar kajmak i sudžuka i pršute.
Gdje god odem predaleko svi putevi tebi vode,
Nigdje nema na svijetu tako divne hladne vode.
U tebi je sva ljepota, ti si naša rodna gruda,
U tebi su mnoga sela i velika strašna brda.
Svakog dana za te’ brinu ovi naši iz tuđine,
Jer za tebe svaki živi i za tebe svaki gine.
I ako su po svijetu, svak’ za tobom mnogo pati,
Jedva čeka da ti dođe i da ti se opet vrati.
Za tobom čeznu mnogi ljudi i slavna je historija naša,
Za tebe su mnogi izginuli od begova i od paša.
Jos su taze svi ožiljci i taze je svaka rana,
Pamtiš dobro, oj Sandžaku, Pačariza Sulejmana.
Neka znaju naši preci još uvijek nas puno ima,
Neće narod zaboravit Pačariza Ibrahima.
Imalo je hrabrih ljudi poput ovih Pačariza,
Historija naša priča za hrabroga Salković Feriza.
Mi pišemo ove pjesme i pamtimo historiju našu,
Pričaćemo našoj djeci za Gusinjskog Ali Pašu.
To su bili jaki ljudi ima dosta da se priča,
Sa ponosom historija piše za Jusufa Mehonjića.
Koliko ih stvarno ima presušiće mnoga pera,
Mnogi ljudi sad pričaju za Osmana Hrastodera.
Kad čujemo sva imena u nama se emocije bude,
Sa ponosom i hairom pominjemo ove ljude.
Jeste ovo nekad bilo, svi heroji iz Sandžaka,
Nastavlja se dalje loza rodiće ih opet majka.
*****************
Autor: Edis Pačariz

Ostavi odogvor

Please enter your comment!
Please enter your name here