Šefadil Ličina: Zapad nam je dao šansu, ali mnogo nedostaju Sandžak i Bosna

0
461

Za mene kao nekog ko je već četvrtu deceniju daleko od svoje domovine fizički, ali je stalno dušom prisutan, uvijek posebno bude prisjećanje našeg odlaska kada govorim na ovu temu. Da bi negdje došao moraš od nekud otići, ostaviti svoje najmilije. Sjetim se odvajanja brojnih porodica, plača majki, žena, sestara. Mi smo odlazili, a nismo znali kuda, niti šta nas čeka, hoćemo li se vratiti i kada ćemo se vratiti, ali svako od nas je u svojoj podsvijesti i srcu čuvao svoj domovinski prostor, naš Sandžak, našu Bosnu, naše ljude, običaje i sve ono što nas je činilo takvim kakvi jesmo. Boraveći ovdje 30 i nešto godina mnoge sam stvari naučio. Razmišljao sam puno o tome da li sam sve to mogao postići tamo gdje sam bio svoj na svome, gdje sam znao čitati, pisati i tečno se sporazumijevati ili sam morao to postići daleko negdje, u tuđoj zemlji i tuđim ljudima, učeći jezik uz posao koji sam morao raditi. Sve me to vraća na razmišljanje i do dan danas nemam odgovore. Živeći ovdje, osnivajući svoje porodice i račće neumorno, Bošnjaci su ovdje ostvarili sigurno najveću integraciju od svih naroda. Nažalost, ima onih i koji su se u potpunosti asimilirali. Naši su ljudi su poznati kao vrijedni, sposobni i čestiti. Oni su od samog početka radili, učili zanate da bi se kasnije doškolovavali, neki su ovdje stekli diplome, postali visokopozicionirani u društvu, pa danas u dijaspori imamo mnoge naše uspješne ljekare, pravnike, političare, diplomate, ekonomiste. Međutim, život nam se najviše promijenio osnivanjem džemata, gdje smo jedni druge pomagali i gledali da nikada ne zaboravimo naš domovinski prostor. Na Zapadu se može mnogo šta naučiti. Ono što bi trebao biti naš glavni izvor života, često prepoznajemo na Zapadu. Vrijednosti poput poštenja, poštovanja vremena, čistoće, pa nije slučajno kada neko hoće da trguje, a posebno to znaju ovi ljudi koji trguju automobile, odmah pitaju ko je vlasnik. Ako im se kaže da je Njemac ili neki Francuz, odmah se stvara veći vid povjerenja, nego, recimo, kod naših ljudi. Mnogi muslimani danas ovdje u Francuskoj su djeca ili nasljednici onih, kako ih ovdje nazivaju, kolonizatora, koji su poveli svoje poslušnike, pokušali da ih integrišu u društvo i nisu u tome uspjeli, pa često imamo priliku vidjeti da oni, nažalost, stvaraju lošu sliku o muslimanima i islamu. Ovdje se mnogo ulaže u razvoj nauke, tehnologije, pa je onaj glavni islamski princip “uči” ovdje u praksi dobro primijenjen. Oni ne uče u ime Gospodara, ali su nam, nažalost, preuzeli sve one discipline u kojima smo mi trebali biti prvi. Danas imate vrhunske naučnike iz polja hemije, matematike, fizike, geografije, astrologije, historije, a sve su to discipline gdje bismo mi trebali dominirati. Mislim da će generacije koje slijede nakon nas, a koje budu iskoristile naše institucije, džemate, mektebe, krenuti dobrim putem i da će vratiti onaj ponos i pokazati društvu da je sve to islam i da se sve to nalazi u našem Časnom Kur'anu. Praviti analizu života ovdje i kod nas u Sandžaku onda moramo uzeti i duhovnu i fizičku komponentu čovjeka, jer je on stvoren od te dvije komponente. Kroz ovu fizičku, ovdje ljudi dosta lijepo žive i imaju više, ali ako uzmemo u obzir ovu duhovnu, ljudsku komponentu, onda moramo je posmatrati kroz našu kulturu, tradiciju, vjeru i običaje. Evo krenimo, recimo, od ishrane, sada imate situaciju da se otežava način dopremanja naših namirnica koje mi smo uvijek željeli i na koje smo porasli, kao što su naša ovčavina, kajmak, sudžuk, pršuta, punjena paprika, pa kada god nam se ukaže prilika da u Sandžak dođemo mi toga donesemo, i to je recimo nešto što nam ovdje nedostaje. Iako su Francuzi poznati kao dobri kulinari, ipak nam nedostaje naša domaća kuhinja, naša bošnjačka hrana poput pita, mantija i slično. Ono što nam ponajviše fali jesu naše džamije, naši ezani, nedostaju nam naša druženja, naši ljudi. Imamo mi i ovdje dosta naših ljudi, ali ovamo je mnogo rada, pa se nema puno vremena da se družimo, ali kada dođemo u Sandžak rado se susrećemo sa nama dragim ljudima. Ponosni smo što smo povezani ovim našim instuticijama, poput ZSD-a, BKZ-a, preko islamske zajednice, kao i drugih udruženja. Radosni smo da imamo humanitarne organizacije preko kojih možemo pomoći onima kojima je pomoć prijeko potrebna. Sve je to sa ciljem kako bismo ostavili neki trag i pomogli naš domovinski prostor. Mislim da resursi dijaspore nisu iskorišćeni i ne bi se smjelo zadovoljiti time da samo dijaspora pomaže Sandđžak i Bosnu kroz sadaku, mislim da bi to trebala biti dvosmjerna ulica, da bi se trebao razviti poslovni ambijent, gdje bi se mogla znatna količina ulagati, jer je, na koncu, bolje da naš narod lijepo živi od svog rada, nego od sadake i vakufskih kuhinja. Politička situacija je katastrofalna, ne smije se dozvoliti da time Sandžak izgubi dijasporu, jer će, tim redom i dijaspora izgubiti svoj Sandžak. Novim generacijama bi trebala da se posveti veća pažnja, da im se pruži veća šansa ulaganja, jer naša djeca koja ovamo žive, ona ne znaju za mućke, korupciju, navikli su da žive u pravnim sistemima. Naša djeca nisu na taj način odgojena, niti tako vaspitana, ona sigurno na kvarno neće postupati. Kao zaključak cijele priče želim da kažem da čovjek snuje, a Allah određuje. Ipak mislim da je sve ovo Allahovom voljom, ko zna koji je hair u tome što smo mi ovamo, možda smo i mi to sjeme koje je posijano ovamo i iz njega niknuti jake generacije. Možda ćemo mi biti sjeme promjena i vraćanja islama i u ovim zemljama. Trebamo iskoristitit prednosti koje nudi Zapad, sva znanja, umeća da prenesemo na domovinu, ali isto tako sve ono što je vrijedno kod nas da prenesemo na ovu sredinu i tako budemo od obostranog haira. Najbolji su, zaista, oni koji pomažu ljudima, šire toleranciju, pozitivnu energiju, žele dobro svakom, a to će prepoznati iskreni i čestiti.

Autor: Šefadil Ličina
Pariz, Francuska

Ostavi odogvor

Please enter your comment!
Please enter your name here