VIJESTI DANA

Obilazak bošnjačkih muhadžira u Pendiku i Izmiru

23. 04. 2020

1682

Bošnjačko udruženje-dernek Bosna-Sandžak u Pendiku

PROMOCIJA U UDRUŽENJU „BOSNA –SANDŽAK“ U PENDIKU

Početkom marta ove 2020-e godine krenuo sam sa svojim prijeteljem Nurom Sadikovićem u Tursku sa namjerom da obiđemo bošnjačke muhadžire grada Izmira i njegove okoline. Zahvaljujući dobroj organizaciji i nesebičnoj pomoći gospodina Refika Akove (Sijarića) iz Istanbula naš desetodnevni boravak u Turskoj bio je izuzetno uspješan i interesantan. Moja dosadašnja istraživanja u Turskoj svodila su se na upoznavanja i razgovore sa bošnjačkim muhadžirima u Istanbulu i okolini. Ovoga puta želja mi je bila da, zajedno sa Nurom Sadikovićem, obiđemo naše najstarije muhadžire u Izmiru i okolini i tako zaokružimo, skoro 30-ogodišnji zajednički rad na proučavanju historije Bosne, Sandžaka i Kosova.

Krenuli smo 08. marta avionom iz Frankfurta za Istanbul, i poslije podne sletjeli na aerodrom „Sabiha Gokčen“ u Pendiku gdje nas je dočekao naš domaćin Refik Akova. Isto veče je u udruženju „Bosna Sandžak“ u Pendiku održana, ranije zakazana, promocija naše knjige „Sinovi Sandžaka“. U prisustvu predsjednika ovog udruženja Erdoana (Erdena) Murića (1979) i brojne publike promocija je protekla u lijepom raspoloženju i druženju i sklapanju novih poznanstava. Publika je izrazila želju da se naša knjiga „Sinovi Sandžaka“ prevede ne turski jezik što smo sa velikom radošću prihvatili. Na promociji sam upoznao ing. Ismaila (Kahraman) Ejupovića (1959) koji mi je kazao da je njegova majka Zifa, rodom iz pribojskog sela Zabrnjice, vjerovatno posljednji svedok četničkog genocida iz Drugog svjetskog rata. Predložio mi je da porazgovaram sa njom napomenuvši da je ona još uvijek dobrog zdravlja. Prihvatio sam sa oduševljenjem, uz obrazloženje da prvo moramo da obiđemo naše muhadžire u Izmiru pa ćemo, nakon nedelju dana, kad se budemo vratili u Istanbul razgovarati sa njegovom majkom.

RAZGOVORI SA NAŠIM MUHADŽIRIMA U IZMIRU I OKOLINI

Prema utvrđenom planu, odmah sutradan, krenuli smo za Izmir. Nakon što smo se trajektom iz Pendika prebacili u Yalovu, na drugu stranu Mramornog mora, krenuli smo novim autoputem za Izmir, najveću tursku luku na Egejskom moru. Izmir je treći grad po veličini u Turskoj, odmah iza Istanbula i Ankare.

Nakon 6 sati vožnje, i pređenih 565 km, stigli smo Izmir gdje nas je dočekao gospodin Omer (Ok) Bibić (1944) porijeklom iz sela Ugla na Pešteri. Inače Omer je jedan od naših najuglednijih Bošnjaka u Izmiru i istovremeno je predsjednik udruženja- derneka „Izmir Sandžak-Rumeli“. Naveče je u ovom udruženju organizovana promocija naše knjige „Sinovi Sandžaka“. Sala je bila pretijesna da primi sve zainteresovane pa su mnogi stajali. Predložio sam da se svako iz publike pojedinačno predstavi što su prisutni rado prihvatili. Pomalo je bilo tužno slušati naše muhadžire kako se trude da što bolje objasne ko su i odakle su. Oni stariji su dobro govorili bosanski, dok su se mlađi mučili kod svojeg predstavljanja. Dosta se njih predstavilo na turskom jeziku. Međutim, ono što je bilo zajedničko kod svih prisutnih je njihova želja da naglase od koje su „sulale“, odnosno familije u Sandžaku i Crnoj Gori. Velika većina prisutnih vodila je porijeklo iz Kolašina, Mojkovca i Bijelog Polja. Dominirala su prezimena: Kalići, Kolići, Hadžibulići, Pepići, Balijagići, Kurbaševići, Mehonjići, Balijagići, Martinovići, Sadikovići, Dautovići, Derdemezi, Čokrlije i drugi.

Poenta mojeg izlaganja bila je da njihovi roditelji i djedovi nisu iz Sandžaka i Crne Gore u Tursku došli iz ekonomskih razloga, što aktuelna vlast u Podgorici permanentno pokušava da tamošnjim muhadžirima nametne kao istinu, već zbog torture i zuluma Crnogoraca počev od: pokolja u starom Kolašinu 1858., Gornjoj Pešteri oktobra 1912., Plavu i Gusinju u proljeće 1913., Šahoviću u novembru 1924., do genocida u Limskoj dolini u januaru i februaru 1943. godine. Pada u oči i to da- posljednjih 10 godina veliki broj televizijskih ekipa i emisara iz Crne Gore obilazi bošnjačke muhadžire Izmira i njegove okoline predstavljajući ih Crnogorcima a njihov jezik crnogorskim. Međutim, osim jednog dijela zavedenih Bošnjaka, većina njih se ponosi svojom vjerom, nacijom i sandžačkim porijeklom i ne nasjeda na takve podvale.

Prema riječima gospodina Bibića u Izmirskoj regiji (u rasponu od Izmira do Čanakkala) djeluje osam bošnjačkih udruženja –derneka. To su:

Izmir Sancak Rumeli Kultur ve Dayanisma Dernegi čiji je predsjednik Omer Bibić.
Izmirli Bosnalar Dernegi, na čelu sa Hamzom Yavuzom.
Izmir Bosna Sancak Kultur ve Dayanisma Dernegi, na čelu sa Abdullahom Gulom.
Halilbeyli Bosna Hersek Egitim Kultur ve Yardimlasma Dernegi, na čelu sa Omerom Erenom.
Aliaga-Cakmakli Bosna-Hersek Kultur ve Dayanisma Dernegi, pod upravom Omera Bariša.
Turgutlu Bosna-Hersek Turkleri Kultur ve Yardimlasma, čiji je predsjednik Muharem Baysak.
Urla Bosna –Sancak-Karadag Kultur ve Dayanisma Dernegi, na čelu sa Ertugrul Ozerom.
18 Mart Canakkaleliler Kultur ve Dayanisma Dernegi, pod upravom Orhana Aslana.

Uz pomoć našeg domaćina Omera Bibića obavili smo razgovore sa najstarijim sandžačkim muhadžirima u Izmiru. To su: Mehmed-Meho (Albayrak) Pepić (1928) i Murat (Ok) Bibić (1931). Pored njih razgovarali smo i sa predsjednicom udruženja žena pri derneku „Izmir Sandžak-Rumeli“, gospođom Hedijom (Uyulgan) Kurbašević (1967), zatim Ahmetom (Muftioglu) Kalićem (1952), kao i sa uspješnim biznismenom Hakanom (Yaman) Kalićem (1964), vlasnikom pet benzinskih pumpi i čuvenog hotela „Yaman plaza“.

Narednog dana posjetili smo selo Kučukkoy, udaljeno 160 km od Izmira, u kojem žive uglavnom sandžački Bošnjaci koji su protjerani od strane Crnogoraca nakon Balkanskih ratova 1912-1913. godine. Stigli su brodovima u Izmir i tu se učvrstili, proširili i opstali do današnjih dana. U ovome egzotičnom selu domaćin nam je bio ljubazni Šefko (Uzunlar) Martinović(1958), kapetan broda u penziji. Restoran sa bošnjačkim specijalitetima drži gospođa Emina (Kismet) Kriještorac. Sa njom smo razgovarali o djetinjstvu koje je provela u Sandžaku i o dolasku u Tursku. Šefko nas je prošetao do Ayvaluka i Saramsaklija, poznatih turističkih mjesta gdje živi veliki broj Bošnjaka iz Sandžaka i Crne Gore. U Saramsakliju odveo nas je kod brata od tetke Džafera (Turkyilmaz) Redžovića (1942), vlasnika „Hotela Musho“, jednog od najluksuznijih u ovom mjestu.

Ova priča nebi bila interesantna da nismo posjetili i čuveno bošnjačko selo Halilbeyli u kojem živi 1.900 Bošnjaka porijeklom iz Hercegovine koji su ovamo doselili nakon Berlinskog kongresa (1878). Oni su ujedno i najstariji muhadžiri sa Balkana u današnjoj Turskoj. Najpoznatiji Bošnjak u ovom selu je Mustafa-Mujo (Celep) Durmišević (1948), seoski matičar u penziji i najbolji poznavalac historije ovoga mjesta. Obzirom da je naš domaćin Omer Bibić dobar prijatelj sa Mustafom, bili smo srdačno pozvani da ga obiđemo i porazgovaramo. Mustafa je pravi Hercegovac, veoma rječit i velikodušan čovjek. Sa njim smo razgovarali o svemu do kasno u noć. Društvo nam je pravio veliki broj mještana Halilbeylija. U ovom selu vrijeme kao da je stalo. Imate osjećaj da ste došli u neko hercegovačko mjesto a ne da ste u Turskoj. Nema ovdje žurbe i stresa, ovjde se živi opušteno i narod je, što bi se reklo, rahat. Mustafa nam je pokazao svoje stare matične knjige od neprocjenjive vrijednosti u koje su upisana imena svih bošnjačkih muhadžira od prije 150 godina do danas. Dok je bio matičar vjenčao je preko 300 bračnih parova u ovom selu. U penziju je otišao 1993. godine. Veliki je zaljubljenik u historiju, tradiciju i kluturu svog naroda. Ispričao nam je da se u ovom selu do 1995. godine gajio duhan, da bi se, na savjet pametnijih ljudi, preorjentisali na stočarstvo i voćasrtvo. Danas se veliki broj izmirskih mesara snabdjeva mesom iz Halilbeylija. U selu je sagrađena velika i lijepa džamija gdje djeca imaju mogućnost pohađanja bosanskog jezika i historije.

Nakon nedelju dana provedenih u Izmiru i njegovoj okolini uputili smo se nazad- ka Istanbulu. Dogovorili smo se da se ne vraćamo istim putem kojim smo došli već da idemo Egejskom obalom sve do Čanakkala u čijoj se blizini gradi najveći viseći most na svijetu pod imenom „Čanakkale 1915“, ukupne dužine 3623 metra, a sa glavnim rasponom dužine 2023 metra. Izgradnja ovog mosta koštaće oko 3 milijarde američkih dolara a mostarina, preko moreuza Dardaneli, bi trebala da iznosi oko 15 eura plus PDV. Obzirom da ovaj most još nije završen, moreuz Dardaneli prešli smo trajektom i put nastavili kopnom preko Galibolija, Tekirdaga i Silivrija za Istanbul. Evidentno je da se ova zemlja razvija velikom brzinom i da je praktično nemoguće prepoznati onu Tursku od prije 25 godina i ovu danas.

U Istanbulu smo ostali još par dana i za to vrijeme obavili razgovor sa Zifom (Terzić) Ejupović (1926)rodom iz sela Zabrnjice, vjerovatno jedinim živim svjedokom četničkog genocida u Prbojskom kraju u toku Drugog svjetskog rata. O njoj ćemo govoriti u jednom od narednih tekstova.