Sulejman Aličković rođen je u Tutinu. Obrazovanje je stekao u Beogradu. Sada se nalazi u Luksemburgu. Iako je jako daleko od svog rodnog kraja, svaki svoj trenutak života posvećuje svom narodu, Sandžaku i Bosni. Naučno-istraživačke radove objedinio je u knjigama “Bogumili Sandžaka” i “Sandžak u arhivskim dokumentima”. Njegovo povijesno djelo zabilježeno je također u “Enciklopediji sandžačko-bošnjačke književnosti” koja je nedavno ugledala svjetlo dana. Napisao je i poemu koju je posvetio svim nevino ubijenim Bošnjacima, kao i mnogobrojna druga pisana djela. Njegovi radovi su prevođeni su na slovenačkom i albanskom jeziku.
-Gospodine Aličkoviću, kao što je poznato napisali ste knjigu o stećcima i zabilježili veliki broj nekropola u Sandžaku. Znamo da mnogi narodi oko nas ne posjeduju stećke, koji ste izvor koristili da tako kvalitetno tu tezu obradite?
Poznato je da su se historičari svih ovih godina, iz Beograda i Zagreba, trudili da što više falsifikuju našu historiju. Sve je skoro izmišljeno od strane osvajačkih krugova, a u cilju realiziranja projekta Ilije Garašanina iz 1852. godine, te izmišljajući čuvenu tezu koja je potpuno neistinita, a koja glasi: “Prilikom doseljavanja Južnih Slavena na Balkansko poluostrvo, Srbi su naselili sve od rijeke Cetine kod Zadra pa do Bugarske. Tako da današnji narodi na tom prostoru: Bosanci, Crnogorci i Makedonci nisu imali od koga nastati osim od Srba.” Cilj ove teze jeste da se Bošnjaci prikažu kao Srbi islamske vjeroispovijesti. Zašto se uporno zaobilazi činjenica da su Nemanjići došli na teritoriju na kojoj je već živio jedan narod, Bošnjaci. Oni su imali svoju vjeru i bili su sljedbenici crkve Bosanske, bili su na svojoj zemlji. Razlog zašto sam spomenuo Načrtanije jeste zato što smo učili njihovu falsifikovanu historiju. Srbija je odmah poslije oslobađanja od Osmanskog carstva formirala tajni centar osvajačke politike čiji je proizvod Načrtanije, plan i program Ilije Garašanina od 1844. godine. O stvaranju velike Srbije, kao što je poznato, plan je operacionaliziran 1852. godine i već od tada je prezentirana karta kako i unutar kojih granica treba to ostvariti. Čuvena karta od Karlovca do Đevđelije. Mislim da su u ovome svemu dosta doprinijeli i Austrougari svojom okupacijom Bosne, kada je ujedno i počelo realiziranje navedenog plana kroz odlično isplaniru akciju uključujući propagandu, indoktrinaciju i posrbljavanje Bošnjaka islamske vjeroispovijesti. Međutim, došao je vakat da se istina polako otkriva i razbija cjelokupna dosadašnja laž. Radeći svoju prvu knjigu i hodajući od sela do sela u potrazi za nekropolama stećaka, dolazim do novih saznanja gdje otkrivam Ilirske tumule, svetilište posvećeno božanstvu Toru koje pripada Keltima, a koji su osvjedočeni na našoj teritoriji u onomastici, a sada i u svetilištu. Kada je arheolog iz Novog Pazara pisao o ovom svetilištu želio je također da prikrije Put smrti koji vodi od svetilišta do tumula, razasuti na proplanku stotinjak metara. Pronalazim također kamene kugle, svemirski kult, otkrivanjem ilirskog tumula u Pružnju i pronalaženje urni sa ostacima pepela u njima. Međutim, kao po običaju sve se to krije od Bošnjaka i odnosi u Beograd. Važno je spomenuti i selo Petrova gdje postoji kuća izgrađena od kamena suhozid. Plafon je u obliku polukruga, urađen od kamena i vjerovatno je iz vremena Gota, jer se nedaleko od ovog sela nalazi brdo Krstac ispod kojeg se nalaze ostatci starog rudnika, a u neposrednoj blizini i toponim Vareš, čiji su korjeni Gotskog porijekla.
-Objavili ste dvije knjige, međutim poznato je da pripremate i treću- Pešterska kultura. Osim ovih knjiga vaši radovi su objavljeni u nekoliko zbirki radova štampanih u Sarajevu.
Baš u pešterskoj kulturi želim postaviti nekoliko pitanja, a jedno od tih je možemo li u stećku “Riba” naći prvi simbol hrišćanstva čiji je sljedbenik bio Arije sa svojim istomišljenicima? Historičari Stare Ilirke bilježe da je bio anatemisan i protjeran. Sve mi je ovo povećalo motivaciju da radim na novoj studiji “Pešterska kultura”. S jedne strane ako u nauci postoji “Glasinačaka kultura” kojoj se posvetio Ćiro Truhelka, F. Fiala, Alojz Benc i drugi, a sa druge strane “Metohiska kultura” čijem razvitku se posvetio Borivoj Čović, zašto ne bi postojala i “Pešterska kultura”. Zar Kneževa grobnica (Ilirskog kneza) postoji samo na Glasincu?! Zar nije otkrivena 1966. godine u Sandžaku, ispod temelja vizantiske crkve Svetog Petra i Pavla kod Novog Pazara? Tu su pronađene rimske stele, pojedine su već davno uništene. Sve ovo je samo dokaz da je Sandžak raskrsnica na kojoj su se susretale razne kulture. Također bih spomenuo jednu od najstarijh tvrđava, a to je Ilirska prijestolnica Ras, koja je nažalost nedostupna za turiste i istraživače.
-Zasigurno, imali ste puno posla obići sva ta mjesta u Sandžaku a i Bosni. Šta nam možete reći i koliko vrijednosti imaju Bošnjaci u svemu tome?
Bogumilska ćelija u selu Paljevo kod Tutina je jedna od posebnih bisera naše kulture, nažalost i ona je prisvojena i zaključana, iako pored nje postoje stećci, čak se jedan stećak nalazio u samoj unutrašnjosti te ćelije, ali je devastiran i nepostoji više. Svoje vrijeme koristim u istraživanju naših kulturnih znamenja koja su rasuta po sandžačkim selima, brdima i poljima. Zato postoje i određeni razlozi, jer je jako malo ostalo pisanih tragova iz kulturno-historijske baštine moga naroda. Tokom zadnjih 200 godina sve je spaljeno. Ono što je od toga ostalo nalazi se u Istanbulu, ali je teško dostupno. Kulturno naslijeđe jednog naroda se veže kroz njegov jezik, tradiciju i porijeklo. Pokušavam dati doprinos i približiti kulturu, tradiciju i običaje Bošnjaka Sandžaka, zahvatajući vrlo kompleksan problem bošnjačke historijske prošlosti i filologije i tako odgovoriti na jedno od najvažnijih bošnjačkih pitanja – transevzale bosanskih Arijevaca. Uloga Arija u bošnjačkom razvoju, posebno u razvoju Bošnjaka u Sandžaku kao i početak progona koji je stvaranjem Raske države vršena nad tim babunima i paterenima, posebno u XII vijeku u doba vladavine Nemanjića. Mislim lično da su Bošnjaci tek sada dobili priliku da oni budu ti koji će istinom koju napišu opovrgnuti sve one nebuloze od strane i jednih (Srpskih historičara) i onih drugih (Hrvatskih ). Svi oni su u svojim radovima pokušavali dokazati da historija Bošnjaka počinje dolaskom Osmanlija. Niko od njih
nije htio da se dohvati prave istine, da samo pogleda prve Deftere Sandžak Bosne i vidi svu istinu. Normalno ta istina je za njih bolna, jer negira samo postojanje Srba i Hrvata na toj teritoriji. Osmanlijski defteri bilježe dvije konfesije:
Krišćane (katolike i grčko istočna vjera) i Kristjane (bogomile), što je nepobitan dokaz postojanja Bosanske crkve na teritoriji Bosne i Sandžaka. Kao što i u mojoj Knjizi Bogomili Sandžaka (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka) tvrdim da mi Bošnjaci nismo neka društvena pojava, neka balkanska izmaglica, da su naši korijeni duboki i da imamo i svoj
jezik, svoju zemlju, svoju kulturu i vjeru, u srednjem vijeku vjeru bosansku, poslije koje prihvatamo islam. Ako smo kroz historiju prelazili iz imena u ime ne znači da nemamo korijene. Stećci nadgrobni spomenici najsnažnija su kulturna i umjetnička pojava srednjovjekovne Bosne, biljeg su jednog vremena i prostora. Stećak je oličenje i velika tajna gorštaka Bošnjaka. Stećak je simbol
kraljevine Bosne. Stećak je rasprostranjen tamo gdje se prostirala srednjevjekovna Bosanska država. Graditeljsko nasleđe: stećci u selima u dolini rijeke Ibar, sela na Pešteri, u dolini rijeke Lima, bogomilska ćelija u Paljevu i slično, važan su artefakt koji navodi na zaključak da je riječ o kulturnim i kultnim tragovima Bošnjaka . U nekom stubu stećku je isklesana rupa i to baš onim prvim kada su iz vjere bosanske prihvatili Islam, to udubljenje je služilo da se upali lojanica jednom godišnje što je preneseno iz vjerovanja prijedhodne vjere. Sve ovo je radjeno uz dozvolu Sultana. Obično je to na prvom stećku, jer već na sljedećim se ne pojavljuje ovakav običaj. Mnogi stećci na sebi imaju ukrasne motive koji su vesti majstori –
klesari urezivali i simbolički označavali. Glavni ukrasi motivi na stećcima su podignuta ruka, rozeta, polumjesec, trake, dijognale, pletenica, grozd i loza, kolo, lukovi, ljiljan, simbol krsta, svastike, zvijezda, jabuka, konjanik, lov, glave, figura itd Stećak, uobičajeni naziv za kamen nadgrobni spomenik, bilig (bilizi) mramorovi, grčki mnimurioni, lat. momoria – uspomena, sjećanje. I tako i danas neki toponimi, tamo gdje su stećci narod naziva mramorje. Postoji više vrsta stećaka: Sljemenici, sanduci, ploče, spomenici u obliku stuba. U vezi sa tim korišten je kamen vapnenac zato što je tog kamena bilo najviše, medjutim korišten je kamen siga, mermer ili kamen koji je bio dostupan. Možda je potrebno reći i to da za pojam stećka nije od uticaja okolnosti da li je stećak obrađen ili posjeduje reljefne ukrase, natpise. Na stećke se mora gledati kao na srednjevjekovne nadgrobne spomenike koji su građeni od kamena, bez obzira da li su
klesani ili, amorfnog izgleda.
-Kakva je reakcija sa javnošću bila kada ste objavili knjige, kome je to najviše zasmetalo, a kome hajr donijelo ?
Mislim lično da su Bošnjaci tek sada dobili priliku da oni budu ti koji će istinom koju napišu opovrgnuti sve one nebuloze od strane i jednih (srpskih historičara) i
onih drugih (hrvatskih). Svi oni su u svojim radovima pokušavali dokazati da historija Bošnjaka počinje dolaskom Osmanlija. Niko od njih nije htio da se dohvati prave istine, da samo pogleda prve Deftere Sandžak Bosne i vidi svu istinu. Normalno ta istina je za nih bolna, jer negira samo postojanje Srba i Hrvata na toj teritoriji. Osmanlijski defteri bilježe dvije konfesije: Krišćane (katolike i grčko istočna vjera) i Kristjane (bogomile), što je nepobitan dokaz postojanja Bosanske crkve na teritoriji Bosne i Sandžaka. Kao što i u mojoj Knjizi Bogomili Sandžaka (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka) tvrdim da mi Bošnjaci nismo neka društvena pojava, neka balkanska izmaglica, da su naši korijeni duboki, i da imamo i svoj jezik, svoju zemlju, svoju kulturu i vjeru, u srednjem vjeku vjeru
bosansku, poslje koje prihvatamo islam. Ako smo kroz historiju prelazili iz imena u ime ne znači da nemamo korijene.
-Možemo li u skorije vrijeme očekivati od vas neko novo izdanje na vašem polju rada?
Radim već duže vrijeme na mojoj studiji “Pešterska kultura” želim i ovom knjigom spojiti Bosnu i Sandžak, jer je to teritorija koju su, mogu reći, naslino rastavili na Berlinskom kongresu 1878 god. Ako na imamo Glasinačku kuturu, a stotinama kilometara dalje Metohijsku – postavlja se logično pitanje: “Koje to namjerno preskočio Peštersku kulturu?”. Zar 70 % Ilirske onomastike kao 15 % Keltstske i 10 % Godske ostalo je Slovenske,Vlaške …itd – nije jasan dokaz da na toj teritoriji žive jedan autohtoni narod – Bošnjaci! Ostali su dolazili i odlazili sa svojim vođama i seobama a Bošnjaci opstajali i pored silnih progroma od doba Nemanjića pa sve do devedesetih prošlog stoljeća. Pored ilirskih gomila koje nalazimo na Sandžaku postoje i nekropole stećaka pa sve do najstarih sakralnih objekata koji pripadaju Bošnjacima. Tu je Arsa,Tutin (Gradac Teutin grad) itd. Nadam se da ova studija ugleda svjetlost dana krajem ove godine ako Bog da. Takođe je pri kraju knjiga “Od kugle preko stecka do nišana”, koja će se štampati u Sarajevu. Kao što je poznato sve troškove snosim lično tako da to sve zavisi i od ličnoh sredstava.
-Šta imate poručiti svojim Bošnjacima, svom narodu?
Pokušajmo probuditi svijest kod Bošnjaka, ali na taj način da ne zaboravimo šta se to nama dešavalo kroz historiju. Mi moramo imati smjernice i putokaze kako da nastavimo borbu. Trebamo biti jaki jedinstveni, obrazovani, otvoreni, prihvatiti sve evropske vrijednosti, a ne zaboraviti one svoje. Nikoga ne vređaj, ali svoje cijeni i voli. Bošnjaci moraju svoju kulturu dovesti do savršenstva da bi je prihvatila i kuća komšije pored nas sa lijeve i desne strane. Zar ne živimo u vremenu gdje su ljudske vrijednosti u društvu poremećene? Zato natjerajmo sebe da poželimo promijeniti nešto. Ne treba nama više niko da priča ko su to Bošnjaci. Znamo mi to dobro da kažemo svakome koga to interesuje. Bošnjačkom narodu su potrebni ljudi od znanja i nauke. Mladi trebaju da koriste usluge biblioteka i naučnih ustanova. Neophodno je da se edukuju na svim poljima nauke. Roditeljima savjetujem da djecu vode u svoj rodni kraj, jer samo na taj način svojoj djeci ulivaju ljubav prema svom topraku. Također, trebaju iskoristiti mogućnost koja im se pruža u džamijama, a to je obrazovanje svoje djece u islamu, a u dijaspori je sve više džamija hvala Uzvišenom Allahu. Mladi trebaju da se uključuju u organizacije koje kroz svoje projekte, aktivnosti i druženja daju svoj doprinos na očuvanju bošnjačkog idenditeta. Hvala poštovani Asmire. Neka te Allah nagradi za trud!
Autor: Asmir Bihorac
Priredio: Hamza Škrijelj
