Kada zivite u drzavi u kojoj ste kao pripadnik islamske vjeroispovijesti vrlo nepozeljni i stalno pod lupom, otvore Vam se vidici, kao da progledate pa na stvari, samim tim, pocnete realno gledati. Inspirisana odredjenim dogadjajima iz skorije proslosti ne mogu a da ne primijetim da su svjetski informativni mediji postali sve osim realni prenosioci informacija. Svjesna sam cinjenice da je tehnologija varljiva i da bazama podataka ponekad nedostaju odlucujuce „ nepristrasne „ informacije, linije precesto padaju pa strane tada bivaju jednolicne. Lakse mi ovako gledati na stvari nego stalno razbijati glavu zasto se na nama UVIJEK kola moraju lomiti. Medjutim,kada se takve stvari konstantno desavaju, ne mozete a da se ne zapitate, da li zapravo, danasnji svjetski mediji imaju preveliku dozu slobode informisanja. Ili se ovdje ipak radi o odredjenim interesima velikih sila.
Znamo da se javno misljenje oblikuje upravo preko masovnih medija kojima je glavna funkcija kreiranje misljenja i „ orijentacije „ – kao kljucne rijeci – pomocu kojih se kreira sami izgled drustvene nam stvarnosti. Pa onda, upravo zbog te drustvene stvarnosti postavljam sebi pitanje!!Kako jednu vijest kao sto je masakr u skoli u Njutonu u americkoj saveznoj drzavi Konektikat, koji je izvrsio izvjesni Adam Lanza, moze zamijeniti i poslije par sati biti udarna informacija na svim svjetskim TV kanalima, vijest da je muskarac tamne boje koze postavio bombu na glavnoj zeljeznickoj stanici u Bonu u Njemackoj. Medjutim, ono glavno tek slijedi kada njemacki reporter kaze kako policija, za sada, jos uvijek tapka u mraku no da svi tragovi vode ka islamistickoj sceni u Bonu.Na milione je ovakvih i slicnih primjera. Ne, nemojte me pogresno razumjeti. Ne podrzavam nijedan vid nasilja – da se razumijemo. Ali,koliko god pokusavali biti realni i nazivati takve stvari igrom slucaja, ne mogu me uvjeriti da se, upravo ovdje ne radi o klasicnom senzacionalizmu a samim tim, jos vecoj pristrasnosti ( naravno, uvijek na stetu muslimana ) Za internet informacije da i ne govorim. On je, u najmanju ruku kao „ neoplijevljen vrt „ pun izvora, podataka,informacija koje su, blago receno, diskutabilne i vrlo cesto haoticne.
U ovim nasim, nazovimo, modernim vremenima, za formiranje javnog misljenja veoma je vazno znati ko je uistinu vlasnik, odnosno ko drzi savremena sredstva za prenos informacija jer mediji i istrazivacke institucije sluze upravo ostvarenju nekog interesa. Sa sigurnoscu mozemo reci da su masovni mediji, na zalost, u rukama drzave ili u rukama velikih politickih ili privrednih interesnih grupa, tako da je realno ocekivati da one odredjuju ili nadziru sadrzaj masovne komunikacije. Tako da, kada uspiju da putem medija ostvare PRAVILNI interpretacijiski okvir neke javne teme ili dogadjaja, tada samo vrijedno ispunjavaju ocekivanja ciljane javnosti ili mase. Jedan takav primjer je, svakako, reakcija amerikanaca koji ce danima prepricavati i diviti se Baraku Obami koji je, Boze moj, pustio suzu na konferenciji za stampu povodom dogadjaja u Njutonu. Moram, na zalost reci,koja ironija. Danima smo mogli gledati „ velikog predsjednika SAD-a „ kako rukom brise krajicak oka i time izrazava svoju duboku bol za poginulom djecom. I jeste zalosno, treba plakati cijeli svijet za nevinim zivotima, zivotima djece koja su tek nastala i pocela udisati vazduh ovog nemilosrdnog svijeta. Ali, molim Vas, o cemu se ovdje zapravo radi?! Vjerujem da je 90% gledatelja zaboravilo zrtve i svoj fokus stavili upravo na gest predsjednika Obame. I da, to je upravo ono sto Vam pokusavam objasniti,odnosno, to potvrdjuje cinjenicu da nije bitno koji je dogadjaj, bitan je njegov interpretacijiski okvir…“ racionalna“ reakcija na dostupne informacije.
Vecina Vas ce reci kako se i u ovom tekstu moze osjetiti doza pristrasnosti, koju toliko kritikujem. Ne, ovdje se samo stvari nazivaju pravim imenom i gledaju realno. Nasa svakodnevnica, nasa realnost je takva da, na zalost, nemamo dovoljno percepcije da prepoznamo prave vrijednosti. One se odbacuju jer nam je lakse nositi se sa situacijama koje nam zivot servira. Ne mozemo razluciti dobro od loseg jer uzimamo stvari povrsno i ocekujemo da ce se iste rijesiti same od sebe ili da ce to vec neko uraditi umjesto nas.
Problem upravo lezi u tome, sto dopustamo i ne reagujemo a drugi nam kreiraju svijest.Ali Boze moj, pa mi smo upravo ti koji prekidac drzimo u svojim rukama. Na nama je da li cemo ga iskoristiti i upaliti svjetlo kako bismo bolje vidjeli nasu situaciju i poceli poduzimati nesto kako bismo istu poboljsali…ili cemo ipak ostati u mraku,svjesni svoje besvijesti,svjesni svega a ipak slijepi, gluhi i pasivni da bismo bilo sta mijenjali.
Opet Vas podsjecam da javno sredstvo informisanja upravo sluzi i spada u kategoriju institucionalnih sila koje imaju odlucujucu ulogu i utjecaj na oblikovanje javnog misljenja. I sve dok ne dignemo svoj glas, ne nazovemo stvari pravim imenom, ostacemo vjeciti zarobljenici sopstvenog neznanja, nedjelovanja a samim tim i nazadovanja.Osjetili Vi pristrasnost u tekstu ili ne, sa sigurnoscu mogu istaci da tekst ni priblizno nije pristrasan koliko to rade ovosvjetski mediji. Kodeksi novinarstva postoje ali njih je, izgleda, kreirao neko ko je zivio u virtuelnom svijetu, sa realnoscu slabo da je imao kakve povezanosti. Ili se od tih nacela uzimaju samo ona koja odgovaraju interesnim grupama a da li se tim potezom krse odredjena prava…to zapravo ne treba biti upitno jer se uvijek radi o vele silama kojima je sve dozvoljeno.
Alma Catovic – Hodzic
